Vinarija Komuna: vina sa vodenice

vinarija komuna vinska tura

Od kako pišem i putujem, a tome ima skoro četiri godine, vina su neizostavni deo svakog mog putovanja. Spontano sam upoznala neke arome evropskih vinskih meridijana i uporednika, od Grčke, preko Italije do Francuske, ali tek sam počela da istražujem naše vinske drumove. Otkrivajući lepote Srbije, slušala sam domaće vinske priče. Svaka od njih po nečemu ličila je na prethodnu. A po nečemu se razlikovala. Kao i vino. Dok se po Srbji iscrtavaju vinske mape, vina mi postaju sve zanimljiviji predmet priče i putovanja.

Kao i svakog maja, nakon što na pijace stigne đurđevdanski venac da najavi sve boje proleća, obuzme ne drugačija putnička energija. Volela bih da budem na stotinu mesta istovremeno. Kako zri priroda, tako i moja želja da upoznam neke nove predele. Ovog proleća rešila sam da moja prva destinacija bude u Srbiji, nedaleko od Beograda.

Na pola puta između Save i Dunava, na padinama Fruške Gore, nalazi se mali svet Vinarije Komuna nastao u zajednici čoveka i prirode. Kako sam do njega došla, teško je objasniti. Putevi se životni ukrštaju kao i čaše kad nazdravljamo. A ja pozive u goste na odbijam. Kada idem kod poznatih domaćina, nosim lagane kofere. Tako sam put Rume krenula lakše nego ikada.

Do sada je Ruma za mene bila samo putokaz pored auto-puta. Međutim, za ovaj sremski gradić vezuje se jedna geografska zanimljivost. Baš kroz centralnu ulicu ovog sremskog grada prolazi 45. uporednik. Eto nove vinske geografske širine u mom pasošu.

Na pola puta između Save i Dunava, na padinama Fruške Gore, nalazi se mali svet Vinarije Komuna nastao u zajednici čoveka i prirode. Kako sam do njega došla, teško je objasniti. Putevi se životni ukrštaju kao i čaše kad nazdravljamo. A ja pozive u goste na odbijam. Kada idem kod poznatih domaćina, nosim lagane kofere. Tako sam put Rume krenula lakše nego ikada.Kroz Rumu sam prvi put prošla i već na prvi pogled se vidi austro-ugarski uticaj. Blistave kuće, besprekorna dvorišta sa cvećem i zelenilom i ivičnjaci sa trotoarima bili su dovoljno dobar nagoveštaj da ću upoznati neku drugačiju Srbiju.

Okolina Rume je veoma plodna, tako da su voćnjaci na svakom koraku. Prolazimo makadamskim putevima i stižemo do atara sela Rivica i do imanja gde ću provesti naredni vikend. Posle ko zna koliko vremena sa beogradskog asfalta kročila sam na meku zemlju i bujno zeleno rastinje. Okružena starinskim ambijentom vratila sam se dva veka unazad.

Na prvi pogled imanje čine kuća, kafanica, vinski podrum i vodenica, ali to je samo deo velikog domaćinstva gde se prepliću ljudsko umeće i darovi prirode. Sa upoznavanjem terena počela je moja avantura domaćih mirisa i ukusa. Pre Drugog Svetskog rata ovde su čika Đura i teta Klara napravili svratište za putnike namernike koje su posluživali domaćom hranom. Njihovu priču nastavili su moji domaćini. 

vinarija komuna borkovacko jezero rumaZa dobrodošlicu, domaćini me vode pravo u kafanicu. Pričaju mi o svakoj etapi obnove ovog imanja koje su zatekli zapušteno. Naslednici su se rasuli po belom svetu i nisu imali vremena za dedovinu. Zato nova istorija Rivice počinje 2012. godine kada su porodice Vlahović i Obradović obnovile deda Đurinu vodenicu. Vodenica je nekada bila na Borkovačkom jezeru, oko tri stotine metara niže, ali je sedamdesetih godina prošlog veka zbog izgradnje jezera Zavod za zaštitu spomenika pomerio na današnje mesto. Prenet je i mlinski mehanizam, a na starim temeljima podignuta je nova vodenica, jedina sa uspravnim kolom u Sremu. Na temeljina je uklesana godina 1800. ali u austro-ugarskim zemljišnim knjigama ubežena je još 1763. Jednog dana trebalo bi da ponovo melje žito, kako bi se ovde pravio i domaći hleb. Nikad nisam čula zvuk vodeničnog točka, i jedva čekam da se ovaj pokrene!

vinarija komuna rivica Čak i bez njega, ovde je sve kao što je nekada bilo u sremskim kućama. Nameštaj i sitniji predmeti, sve do jastuka i čajnika, dopremani su sa raznih strana samo da sve bude po ugledu na staro domaćintvo. Ovde dolaze gosti koji žele da ovde provedu ceo dan u odabranom društvu, da upoznaju imanje i okolinu i da uživaju u dobrom piću i hrani, okupljeni oko stare ideje našeg gostoprimstva.

A nema stare srpske kuće bez ognjišta. Prvi put u životu u ovoj kafanici videla sam furunu pravljenu prema običajima ovog starog graditeljskog zanata, prvi put probala sremske kobasice uz rakiju dunjevaču sa ovog imanja. Svaki objekat građen je u dogovoru sa Zavodom za zaštitu spomenika, kako bi se predstavilo autentično sremsko domaćinstvo. I baš zato svaki kutak ovog mesta inspiriše. U središtu imanja je bunar koji vodom snabdeva sve objekte. Voda se prečišćava najsavremenijim filterima i ponovo koristi. Tu je i mala organska farma sa kućicama za živinu, kao u nekom sremskom sokaku.

https://www.instagram.com/p/BUm5JK-jsko/?taken-by=snovi_u_koferima

Šetnja do Borkovačkog jezera podsetila me na čas iz poznavanja prirode na otvorenom: “Jezera su staništa retkih ptica koje su čuvari lanca ishrane…” Zaista je cvrkut ptica nešto što odavde nosim kao najlepši suvenir. Drvoredi lešnika, nepokošena trava na širokim pašnjacima, kopriva pored utabanih staza, žuto poljsko cveće kome ne znam ime, ribarske kolibe uz samu obalu okružene trskom, trošni drveni mostići obrasli mahovinom, miris vlage…

Vinarija je deo ovog ambijenta, a otvorila je novo poglavlje u istoriji ovog sela 2014. godine. Nekoliko posađenih redova vinograda nalaze se tik uz imanje, na blagoj osunčanoj padini, ali je vinski podrum sa buradima za fermentaciju i odlaganje vina na samom imanju.

Nisam enolog da procenjujem vina, ali volim da slušam kako se prave. Domaćini su me upoznali sa svim procesima – od berbe do lepljenja etiketa: kako nastaju merlot, roze, šardone, muskat. Kaže se da je u vinu istina, ali svako dobro vino krije neku tajnu. Zato su mi priče što se s njim toče posebno zanimljive. Vinari iz Komune mi nisu otkrili nijednu tajnu. Nema potrebe. Ja sam otkrila nova vina i neki stari život daleko od grada, i i svega onoga što život u njemu donosi. Bar sam otkrila svoju novu omiljenu aromu muskata. Nežan je i sladak. Taman koliko treba.

Vreme provedeno ovde se ne može meriti gradskim kriterijumom. Sve ono što se vidi, grad je davno zaboravio. Domet je veoma slab pa mi se činilo da sam “odsečena od sveta”. Međutim, ovde je sve i više nego prirodno, pa i to da nismo uvek na vezi i da nismo uvek svima dostupni. Mesto da zastaneš i da razmišliš o svojim dometima, o svom mestu u svetu, o prirodi i o svemu što u gradu gledamo samo preko ekrana.

https://www.instagram.com/p/BU9QYBIjdxX/?taken-by=snovi_u_koferima

O vinariji Komuna mogli bi da pišu enolozi zbog vina, inžinjeri zbog graditeljskih poduhvata, kuvari o hrani koja se ovde pravi, kao i putnici namernici koji ostanu zadivljeni posvećeničkom radu koji je bio potreban da se starom imanju da novi život. Ja bih mogla da kažem onoliko koliko stane u čašu kada nazdravljamo. Vino je uživanje, vino je inspiracija, vino je tradicija i vino je prećutno obećanje da smo dali sve od sebe da ono što radimo bude najbolje. I da usreći druge. Živeli!

Fotografije: Emili Samčević

Više fotografija sa ovog imanja na mom Instagram profilu 

 

Podeli ovaj tekst:

Slični tekstovi