Mnoge lepe priče počele su jednim DA, ali verujem da su neke još lepše počele jednim NE. Bilo je raznih faza. Dugih razgovora sa samom sobom, analiza, drugih i trećih šansi, svađanja, mirenja i izvinjenja. A kada se sve metode iscrpe, dođe vreme za pitanje: Gde sam ja to u toj priči? Odgovor je bljesnuo sasvim jasno: na poslednjem mestu. Ako je tako, pakuj kufer. Vreme je za povratak!
Moja dvogodišnja profesionalna Odiseja donela mi je, kao i svako putovanje, brojna znanja, poznanstva i iskustva. Ali da bi njen smisao bio potpun, potrebno je povremeno preispitivanje.
Dugo se kreativna putnica u meni bunila što ne može da sakupi dovoljno kilometara za pisanje. Iskusna Jelena je smirivala pričom o sigurnosti i stabilnosti koju donosi redovan posao. Povremeno sam čula i glas Jelene koja više od svega voli strane jezike i koja je jedva čekala više vremena za svoje đake, rečnike i priručnike koji je čekaju na policama. Sve tri su bile u pravu. Na kraju su se složile da postoji rešenje koje će zadovoljiti sve tri.
Pauza.
Za putnicu da sabere kilometre i odabere nove destinacije, najstarija da se odmori, a profesorka da uči i istražuje. Sada sve tri uživaju na sebi svojstven način, raduju se svakom danu i svakoj prilici za napredak. I udružile su se u novom projektu, 100 srećnih dana. Pratite me na instagramu, gde ću narednih stotinu dana svakodnevno postavljati fotografije o sitnicama koje me čine srećnom.
I šta još želim da vam kažem?
Da osluškujete sebe i ne zanemarujete glasove koji vas opominju da treba nešto da menjate. Nemojte izneveriti dete u sebi ni snove koje sanjate na javi. Uvek postoji način da se borite za njih. Nekada iscrpljujućim radom, učenjem, trudom, nekad povlačenjem, mirovanjem.
Ponekad je najveći izazov zastati i osvrnuti se na pređeni put. Svaka stanica je važna, ali je najvažnije naše krajnje odredište.
Dajte otkaz svemu onome što vas sputava i otisnite se u najlepšu avanturu.
Na putovanje ka samom sebi.