San beogradske letnje noći

Svake godine ponovo se zbližimo kada krenu vrućine i nastavimo tamo gde smo stali prošlog leta. Bacim mu se u zagrljaj sa poverenjem i plešemo dok ne osvane jesen i probudi nas iz snova letnjih noći. Oduvek sam mu pripadala i oduvek mi je pripadao, ali sa prvim nagoveštajem leta obnovi se naša tajna veza. Tada je Beograd najviše moj. Zato leti najmanje putujem. Ne želim da propustim ono što mi tokom godine ostane dužan. Okupan suncem, bez gužve, sa ulicama koje mirišu u svitanje, otvorenim prozorima tokom dugih noći i spuštenim žaluzinama tokom još dužih dana. Baš takav mi nedostaje cele godine. A šta ga tako čini neodoljivim?

 (Ne)očekivani pozivi i poruke.

“Stigao sam. Jesi li za pivo večeras?”

“Nisam planirala, ali morala sam da dođem u Beograd bar na jedan vikend. Da napunim baterije i pičim dalje.”

“Stižem sa još dve drugarice: Amerikanka i Italijanka. Znaš li neko dobro mesto da ih izvedemo? Za početak kafana, a posle ćemo lako”.

Te pozive ne odbijam. Znam kako je kad se uželiš svega onoga što psuješ dok u Beogradu živiš. Ili kada imaš omiljeni grad i iznova mu se vraćaš, gde god živeo. Ti ponovni susreti su bolji od letnjih koktela. Opijaju jer zaustavljaju vreme i stvaraju osećaj nepovratne bliskosti, pa nam daljina ne može ništa. Ukrštamo čaše i fraze na bar tri jezika, a ponekad dočekamo zoru da zaokružimo dan i još po koju priču.

Magija nastaje i kada se vrelina noći i svežina jutra pomešaju u krigli piva sa pogledom na Kalemegdan. Obožavam zvuk visokih potpetica u rano jutro. Pešačenje preko Brankovog mosta i prvi pogled na Zeleni venac, to vrelo iz koga kuljaju svi mirisi i ukusi Beograda. I kada me, nakon svega, mesečina dočeka ispred kućnog praga i obasja vrata poput reflektora na letnjoj pozornici.

14375142_10209465767632985_61272956_o-1Julska pustoš u glavnim ulicama, pa i u Knez Mihajlovoj me naročito zbliži sa Beogradom. Primećujem boje fasada, okvire prozora i vrata, natpise i reklame. Hodam upijajući treperavi ritam senki i svetlosti po vrelom danu. A kad hodam bosa po dvorištu, sedim ispod vinove loze i pozdravljam susede preko ograde, moj svet postaje širi i lepši za čitavo sunce. Ono isto jutarnje sunce što me budi pre budilnika pa mi nije teško da ustanem za posao, spremim doručak i odskakućem do autobuske stanice. 

Spremanje džema od kajsije i šljiva je najslađi deo leta, možda slađi čak i od lubenica jer  njihov ukus ostaje za celu godinu. Radujem se kad se u špajzu pomešaju mirisi prve zimnice i kada se prvi kamioni sa lubenicama rasporede po raskrsnicama. Međutim, lubenica je više i do voća i od povrća. To je poslastica oko koje se oduvek dešavao mali porodični letnji ritual. Jedan je seče na kriške, drugi donosi noževe i tanjire, treći baca kore, ali svi jedu! Uvek je slađa dok se grize i lije niz obraze i laktove. Kakva uživancija!

14393833_10209465767832990_667761624_oKoliko jezika govori beogradsko leto? Mnogo više nego jesen ili zima! Dok prolazim glavnim ulicama obavezno osluškujem jezike u prolazu i drago mi je što neke i ne prepoznam jer to znači da se o Beogradu u svetu sve lepše priča i da se oko njega mi više trudimo.

Poseban deo leta čine svadbe – događaji oko kojih se stvara posebna radost koja se deli uz hranu, pesmu i igru.. Obožavam sve ono što ide uz njih, ma koliko koštale i goste i domaćine. Ne samo zbog lepršavih ili uskih haljina. Ima nešto i u sandalama koje se pletu oko stopala i pogledima pod naočarima za sunce.

Tako od vikenda do vikenda nemam vremena ni za koga drugog osim za Beograd. Kako da propustim sve to što čekam tokom cele godine? Ali čak i da se jednog leta rastanemo, Beograd mi ne bi zamerio. Sačuvao bi za mene nešto posebno, i ponovo me šarmirao.

P.S: Hvala Nikiti, Nikoli, Milici, Salome, drugoj Milici, Jeleni, Paku i mnogim drugima koji su ulepšali ovo leto u Beogradu i inspirisali me da napišem ovaj tekst.

 

Photo Credit: Marko Stojanović aka markodvetackev

Podeli ovaj tekst:

Slični tekstovi