Psihologija putovanja

Oduvek me je zanimala psihologija putovanja! Koje se psihološke potrebe kriju iza putovanja i da li je opravdano uverenje da nas ona menjaju, zašto neki ljudi “moraju” da putuju, a drugi se najbolje osećaju u svojoj zemlji…? Da bih dobila prave odgovore na ova pitanja, zamolila sam svoju psihoterapeutkinju Ivanu Đorđević iz Psihološkog savetovališta Jerina, da napiše tekst. Ona već godinama pomaže ljudima da pomeraju i prevazilaze (svoje) granice i u svojoj psihoterapeutskoj praksi srela se sa mnogo putnika i putnica. Njene tekstove možete čitati na blogu Lekari duše gde uz druge autore piše o važnim temama koje čine naš život. Uživajte!


Leto. Vreme planiranja, uživanja ili bar maštanja o putovanjima. Kako je bila želja naših čitaoca da pišemo o psihološkim aspektima putovanja, malo smo istraživali. Na naše iznenađenje, psihologija i turizam nisu dovoljno povezivani, niti istraživani. U Srbiji postoji samo jedna knjiga koja se ozbiljnije bavi ovom tematikom ako izuzmemo ono što najčešće agencije primenjuju u kontekstu psihološke manipulacije kako bi privukle što više putnika. Knjiga se zove „Psihologija turizma“, a autor je dr Đorđe Čomić. Ono što je on opisao u svojoj knjizi je više iz naučnog aspekta, međutim za neke od vas koji su znatiželjni za ovo pitanje, može biti jako korisna smernica. Ovde možete naći osnovne informacije:http://www.turizmologija.com/knjiga/psihologija-turizma/

Kako dr Čomić pristupa ovoj temi:

„Ljudi putuju od davnina, kao migranti, vojnici, mornari, istraživači, diplomate, misionari, političari, trgovci itd. Razlozi tih putovanja su veoma različiti – neko putuje u drugu zemlju ili grad zato što mora, zbog neke spoljne ili unutrašnje prinude: da bi se lečio, služio vojni rok, zaradio novac, ili zato što želi da obavi neki posao, da nešto kupi ili proda, da studira, poseti rođake ili prijatelje, da obiđe religiozni centar. Svi ovi razlozi su racionalni, bilo da su odraz nužde ili neke specifične potrebe, i opravdani su ekonomski ili zbog nekog drugog razloga, tako u potpunosti opravdavaju vreme i novac potrošen na putovanje. Putovanje je u ovom kontekstu isključivo sredstvo za postizanje određenog cilja, odnosno predstavlja instrumentalnu vrednost i nema smisla po sebi. Motivi ovakvih putovanja su očigledni, te nema mnogo dilema oko toga zašto neko putuje, iako se u svakom putovanju, bez obzira na motive, mogu naći i elementi turizma.

Kada govorimo o tzv. »turističkim putovanjima«, pitanje uzroka i opravdanosti takvih putovanja je znatno kompleksnije. Na prvi pogled ne postoje neki racionalni, vidljivi motivi za putovanje. Smisao u ovom slučaju je uglavnom u samom putovanju te ono stoga nije puko sredstvo, instrument, već cilj po sebi. Turizam čini da putovanje postaje samo sebi svrha, tj. da ono nije više samo instrumentalna vrednost ili sredstvo za postizanje drugih ciljeva već je i vrednost po sebi, zadovoljstvo, ili eventualno sredstvo za postizanje nekih viših, prikrivenih ciljeva, i zadovoljavanje određenih duhovnih potreba.“

psihologija putovanja

Dakle, zaključak bi bio da je turističko putovanje potpuno iracionalno motivisano. Novac koji smo uložili u to putovanje nam ne donosi ništa materijalno, tako da je praktično „bačen“, ako izuzmemo ono što ljudi dobijaju, a nije materijalno. U tom smislu, turističko putovanje nam donosi imaterijalnu dobit širokog spektra: zabava, nova iskustva, beg od realnosti, osećaj slobode, uživanje i lični razvoj. Osećaj zadovoljstva zbog dobijanja nematerijalnih dobara, zahteva viši stepen razvoja društva i ličnosti.

Zašto onda ljudi putuju kao turisti?!

Faktore koje utiču na motivaciju za putovanja možemo podeliti na dve grupe:
– objektivni (eksterni) faktori i
– subjektivni (interni) faktori

„Pod objektivnim faktorima se najčešće podrazumevaju određeni socio-ekonomski i kulturni faktori koji spolja utiču na stvaranje potrebe, kao i mogućnosti za realizaciju turističkih putovanja, kao što su slobodna sredstva, slobodno vreme, stepen obrazovanja, zanimanje, starosna struktura, gustina naseljenosti, kvalitet životne sredine, turističke maske i propaganda, bogatstvo ponude, razvijenost saobraćaja, cene usluge itd.

Pod subjektivnim faktorima podrazumevamo interne psihičke procese, to jest specifične potrebe, interesovanja, emocije svake individue koje mogu da je pokrenu na turističko putovanje, a koje su opet uvek u vezi sa spoljnim faktorima i stimulusima. Dok su eksterni faktori relativno lako dostupni za posmatranje, tako da predstavljaju dobro izučenu oblast, dotle su interni faktori skriveni duboko u psihi individue, te je neophodan napor da bi se otkrili. Treba zaroniti ispod površine, videti šta se dešava u ljudskoj glavi, šta se skriva u »crnoj kutiji« koju predstavlja ljudska psiha, prodreti duboko u podsvest. To bi upravo i bio jedan od osnovnih zadataka psihologije turizma.“ – naglašava dr Čomić.

psihologija putovanja_snovi u koferima

Za nas su interesantniji ovi drugi, subjektivni faktori. Kao što i sami možete prepoznati kod sebe ili bliskih ljudi, postoje dve kategorije ljudi i to:

– Ne volim da putujem, neću odbiti ako za to postoji mogućnost, ali mogu i bez toga.

– Putovanja su moja strast, ponekad mislim da sam zavistan od putovanja.

Prva grupa ljudi su u stvari oni koji ne vole da menjaju okruženje, rutina ih čini sigurnim, uvek isti put do posla i nazad. Duga prijateljstva i veze koje možda nisu kvalitetne u zadovoljavajućoj meri, ali bolje nego rizikovati i otići u nesigurno sa novim vezama i ljudima. Verovatno da koriste godišnji odmor, ali suštinski ne mogu uživati u novoj sredini jer im odmor prođe u adaptaciji. Kao što verovatno znate, potrebno nam je bar 21 dan da se potpuno priviknemo novoj sredini, a retko ko od nas je te sreće da može tako dugo ostati na putovanju. A onda možda, samo možda, jednog dana osete da im je život prošao, a oni… Šta onda?

Druga grupa ljudi su preplašeni da ako predugo ostanu na jednom mestu, život im ne može biti u dovoljnoj meri kvalitetan, kao da su ostarili. Kad putuju osećaju se ispunjeni, živi i ponovo mladi. Oni žive od izazova do izazova. Suočeni sa novim izazovima, postaju inspirisani, motivisani i uzbuđeni. Međutim, to može da ode do te krajnosti da se osećaju zavisnim od putovanja. Još ako imaju mogućnosti da dosta putuju… Svet nije beskrajan. U nekom trenutku se može proputovati. Šta onda?

Verovatno (vidi iznenađenja) da je odgovor u balansu te dve krajnosti.

Sećam se da kad sam bila u osnovnoj školi moji roditelj su se često selili. Odabrala sam da umesto da mi to bude stresno i nepodnošljivo, dozvolim sebi da budem neko „novi“ svaki put kad promenim školu. Učila sam na svojim prethodnim iskustvima i u novoj školi sam se uvek trudila da budem bolja osoba i za sebe i za prijatelje. Čini mi se da je to najkorisnija stavka u turističkim putovanjima. Mogućnost biti novija, poboljšana verzija sebe na tom putovanju u svetu koji te ne poznaje i koji ti zbog toga to i dozvoljava. Osećaj slobode je tu od izuzetnog značaja.

Naravno, ovo nije baš najzrelija varijanta (verovatno da mi ništa pametnije nije padalo na pamet u osnovnoj školi), ali nije beskorisna. Ima svoju funkciju u određenom trenutku. Ukoliko nam je to samo „privremeno“ rešenje uz svesnost o tome da nas čekaju odgovornosti i obaveze posle tog putovanja kad se vratimo u realnost. Dobro je kad putovanje koristimo samo kao predah od anksioznosti koju nam donosi svakodnevni život i ako ga posmatramo kao „punjenje baterija“ kako bi se bolje nosili sa izazovima kasnije. Takođe nas podsećaju da nismo „sami“ i da ljudi i na drugoj strani planete isto osećaju tugu, imaju probleme, anksiozni su i biju svoje bitke, a i pomažu nam da postanemo bolji ljudi, da imamo manje predrasuda, da lakše prihvatamo različitosti i da konačno pojmimo da smo samo zrno peska na plaži, a ne celo ostrvo.

Ono što ne smemo zaboraviti jeste da gde god da odemo, SEBE ponesemo sa sobom. Tako da, ako putovanje traje predugo, „puževa kućica“ koju nosimo sa sobom će postati teška i sa njom ćemo morati da se nosimo i u tom svetu gde nam sve deluje lakše, bolje, pozitivnije i optimističnije. Sebe nećemo promeniti putovanjima već radom na sebi, upornošću, istrajnošću i voljom. Međutim, to ne znači da putovanja ne utiču na našu sliku o sebi. Ona će se obogaćivati, dopunjavati ili čak i menjati u odnosu na ta nova iskustva (iako nije samo putovanje uzrok tome već promenjene okolnosti koje zahtevaju našu adaptaciju na iste).

Ovo poslednje sam napisala zato što suštinski nismo svesni da taj „osećaj“ koji nas tako privlači i očarava nije vezan za to gde se nalazimo fizički nego za to koliko sebi dozvoljavamo da budemo otvoreni za nova iskustva i doživljaje. Ako imamo dobro izgrađenu celovitost objekta, onda je sasvim moguće izazvati ta osećanja sa putovanja i dok smo u svojoj zemlji, gradu, domu…

Izgleda da turistička putovanja imaju funkciju Diogenovog fenjera u potrazi za čovekom. Ona su način na koji mi istražujući svet, tražimo sebe. Ne morate živeti u buretu i fenjerom tražiti čoveka, ponekad je dovoljno i samo izaći iz bureta i pogledati se u ogledalo.

Želim vam ugodna putovanja ovog leta. Puno uspomena, čežnji, novih ljubavi, strasti, uživanja, proširivanje vidika i što veći broj duginih boja vaše ličnosti. Ali ne zaboravite, „puževa kućica“ vas čeka, pre ili kasnije. Možete izaći iz nje. Dozvolite to sebi.

Ivana Đorđević

I ja sam pisala kako su me putovanja menjala, ali tada nisam znala sve ovo što mi je Ivana prenela. Tekstovi u kojima čitati o tome.

Kada koferi sami putuju

Putničke (ne)prilike

Zašto (ne) volim rastanke

 

Podeli ovaj tekst:

Slični tekstovi