O gostoprimstvu na putovanjima i tuđim krevetima

kada koferi sami putuju

Volim da spavam u tuđim krevetima. Ne, nije to što vi mislite. Ovo se odnosi na krevete u kojima sam prenoćila kao putnica namernica. Od soba na ekskurzijama u kojima nekoliko dana nema sna do apartmana na poslovnom putovanju gde sam zaspala uz računar umesto jastuka, svaka prostorija u kojoj sam na putovanjima prenoćila ispričala je neku stranicu mojih putopisa.

Naša reč gostionica kao jedan od sinonima za hotel toliko toga govori, ali ipak nije svako mesto na kome sam prenoćila bila podjednako gostoprimljivo. Nekada radnički, danas isključivo turistički, uz bezbroj novih ugostiteljskih nijansi, hoteli su promenade raznih kofera i svakakvog sveta.

Ključeve sa brojem soba zamenile su plastične kartice, u liftovima vam svira klasična muzika dok gledate vremensku prognozu i čitate sveže vesti iz celog sveta, a od kreveta ne očekujete samo udobnost nego i lep san. Kada kofere prenesem preko praga hotelske sobe izgledaju kao da niko nikada nije boravio u njoj i kao da sa mojim boravkom počinje njen život. Nikad neću saznati čiji je kofer pre mog ovde prenoćio, a uvek imam osećaj da je svaka soba pravljena za mene. Brzo se odomaćim i raspričam za drugim gostima, recepcionarima, čistačicama i ostalim osobljem. To su moje komšije i red je da se bolje upoznamo.

Najpričljiviji madridski recepcionar pričao mi je tračeve o španskim političarima, smicalice sumljivih gostiju i opasnosti koje donosi noćna smena na recepciji u samom centru metropole. Mora da se opustio da govori pred devojkom koja je „iz daleke zemlje gde je hladnije nego u Španiji“. Otvorio mi je flašu vina jer u sobi nisam imala vadičep, prorekao da ću u Madridu kupiti stan, i posavetovao da treba češće da nosim maslinasto zelenu. Sa devojkom koja me je posluživala za doručkom na rastanku izljubila kao sa rođakom. “Nadam se da ćeš ponovo doći”, tugaljivo me pogledala.

Hosteli su kao košnice, bez predaha ni sna jer tu dolaze putnici koji uglavnom putuju zbog zabave, a ne odmora. Uvek bude zabavnih gostiju, ali i mrguda od kojih se sklanjate na drugu stranu hodnika. Bučni studenti željni avantura, bekpekeri koji se pakuju i raspakuju po više sati, stariji putnici sa idejom povratka u mladost kroz putovanja, družine koje dolaze radi festivala ili utakmica. Ljudi kojima ćete već sutra zaboraviti ime ili steći simpatična poznanstva, to se ne zna i ništa se ne očekuje.

U Valensiji sam zažalila što nisam imala čepove za uši jer se na ulici odvijala prava fjesta na otvorenom, dok su u sobi plavooke plavuše proširile svoje kupaće kostime i na tuđe krevete. Pouka: zaboravite lažne osmehe čak i kada ne razumete ni reč stranog jezika!

Kada vas neko ugosti, to je kao da vam odaje počast. Zato mi nije smetalo ni kada sam kod jednog domaćina spavala na modernoj ponjavi od tankih dušeka, među ostacima duvana. Šta ću kad čovek ne koristi posteljinu, a spava na improvizovanom krevetru. Imao je gitaru umesto jastuka i ponekad vedro nebo umesto pokrivača. Posle toga je jedna kuća na samoj obali grčkog mora gde mirišu ruzmarin i lavanda, i odakle puca pogled na pučinu i zelena ostrva, izgledala kao prečica do raja.

Najobičniji dušeci su na svim meridijanima uglavnom podjednako udobni. Spasili su moj kratki boravak u studentskom domu u Beču, ali onda mi je hrkanje „komšija“ iznenada prepolovilo san. Jedan italijanski porodični dom dočekao je šest srpskih devojaka opremivši gostinske sobe na dva sprata. Za velikim trpezarijskim stolom sa domaćinima smo u sred Rima po prvi put probale vino kjanti iz Toskane. Baka nas je odmeravala kroz naočare: “Lepše su nego Italijanke!”.

Možda mi šarm Francuske ne bi toliko prijao da je nisam upoznala iz doma drugarice sa kojom sam delila krevet još u vrtiću. Kako da mi bude draže bonjour u nekom hotelu ili hostelu kada nema veće darežljivosti nego dati nekome udobniji jastuk i topliji jorgan.

Tako se i poslovična švajcarska hladnoća pretvorila u toplinu i napravila uspomene za ceo život. Nema zime tamo gde ima toplog zagrljaja i društva za jutarnju kafu. Belgiju sam upoznala sa prozora jedne strme briselske ulice dok su Portugalci na kraju ulice veselo brujali.

I ko zna još koliko kreveta me očekuje. Ne, nije to što mislite.

 

0 Replies to “O gostoprimstvu na putovanjima i tuđim krevetima”

  1. Prije nekoliko dana sam se vratila iz Pariza i za mene je veca atrakcija od svih muzeja i galerija bio momenat koji sam pokusavala da zapamtim i zadrzim u sebi zauvijek. Sjedjela sam u malom stanu svog hosta, pila nekakvo francusko vino, slusala njegovu muziku, osjecala miris njegove kuhinje, posmatrala njega kako sjedi na prozoru sa divnim pogledom na Pariz.. a ona sam vidjela svoje sandale, ispod police sa knjigama njegove bake na francuskom. Tada sam bila tamo. Tada sam osjecala sve tamo.
    Tako je bilo i na svim ostalim putovanjima. 🙂

    1. Sa, baš tako. Slično sam se i ja osetila mnogo puta kada sam boravila kod nekoga i upijala sve ono što čini nečiji prostor. To su uvek uzbudljivi momenti i baš kao što kažeš čine da budemo tamo celim bićem. 🙂 Hvala na čitanju i komentaru. 🙂

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.