Putničke (ne)prilike

Šta nas sve može iznenaditi na putovanju?
„Sve je spremno“. Od sada ću samo da uživam“. Da li i vi imate običaj da ovo pomislite ili izgovorite pred polazak na putovanje? Da li verujete da vam savršeno putovanje pripada kao nagrada za sve one pripreme koje su mu prethodile? Usavršavate veštinu pakovanja, trošite pažljivo, birate marljivo, detaljno istražujete, slušate savete? Očekujte da sve bude lako osim kofera? Međutim, ponekad su uzaludne sve mere predostrožnosti jer su nepoznati putevi ćudljivi kao i nepoznato nebo, a naša odredišta samo druga pozornica života gde se dešavaju sve one stvari koje život ponekad čine nepodnošljivo lakim.

Imala sam i ja mnogo putničkih zabluda, verovala da se neke stvari ne mogu ili ne smeju desiti jer se na putovanjima samo uživa. Menjala sam destinacije i saputnike sa uverenjem da sam na putu bezbrižna i laka. A onda bi mi se iznenada putnička sreća grohotom nasmejala i osetila bih kako mi izmiče baš ono čemu sam se nadala. Ipak, ti su momenti dali neponovljivi ukus svakom putovanju. Prisećam ih se kao kiselog kolača ili gorkog vina.

Pamtiću Kentaurovu planinu u Grčkoj i osećaj bespomoćnosti kada kola stanu nasred puta. Baš kada sam zamišljala sebe kako sedim na terasi kuće na samoj obali i pišem o beskraju plavetnila i maslinjaka, motor je utihnuo. Koga da zovem, kuda da idem kad nema žive duše na vidiku? Ali srećom Grci ne zaobilaze srpske devojke u nevolji. Dok sam lagano tonula u očaj pored mene se stvorio poniži crnomrnjasti meštanin. Dovoljno je bilo da mi upitno kaže „problem?“ i da mu bude jasno da ne mogu dalje. Otrčao je po svog druga, a ovaj otvorio haubu kao dete igračku i za desetak minuta poželeše mi srećan put. Bio je dovoljan osmeh i„efkaristo poli“ da im zahvalim i nastavim svoje putešestvije kroz mitološke priče.

Međutim, ponekad ni „hvala“ ni „molim“ ne znače ništa. Šta kada vam zamene kofere na presedanju u Ženevi pa umesto svog veša dobijete litar rakije i komadinu slanine koje su garstarbajteri poneli svojima u tuđinu? Onda sledi tri dana ubeđivanja sa aerodromskim službenicima da vam daju kontakt putnika da povratite svoje stvari. Zaboli vas glava od beskorisnih pravila, preganjanja oko primopredaje kofera, i dođe vam da putovanje pošaljete bestraga.

travel-issuesStekla sam dobru putničku naviku da kupim mapu svakog nepoznatog grada i da se od nje ne odvajam. Ipak, ona mi nije uvek bila garancija da se neću izgubiti. Čim sam stigla u Valensiju odlučila sam da prvo veče provedem šetajući nepoznatim ulicama. Grad je izgledao čarobno u toploj septembarskoj noći, ali noge su me nosile dalje od pameti. Neka mračna lica opomenula su me da idem u pogrešnom pravcu, a otkucaji srca počeli da nadjačavaju udare mojih koraka o vrele pločnike. Putnik namernik nikad nije dovoljno prevejan, ma koliko puteva video.

Zamislite sada Kostu blanku, turističko mestašce u brdu sa belim kućama, kaldrmisanim ulicama i vidikovcem pored katedrale sa koga puca pogled na pučinu. Rekli biste: „Raj na zemlji, da ne poželiš da odeš“. I ja sam to pomislila i zamalo da mi se ostvari! Povratnu kartu nisam kupila, a ostala sam bez evra u džepu. Zaboravivši i pin kod kreditne kartice, ništa drugo mi nije preostalo nego da presrećem prolaznike moleći da imaju razumevanja za moju putničku rasejanost. Nakon nekoliko stidljivih pokušaja uspela sam dobijem tačno koliko mi je bilo potrebno da pobegnem odatle glavom bez obzira. Kažu da putovanja donose nova iskustva i nove izazove. Od Kosta Blanke je već dovoljno.

Prisećam se susreta sa vizantijskom lepoticom, Svetom Sofijom. Po kiši i susnežici promrzla i pokisla čekala sam skoro sat vremena na red da uđem da bih shvatila da mi je fotoaparat ostao bez baterije. Pored mene čekala je grupa Japanaca sa kišobranima u jednoj, turističkim vodičima u drugoj ruci i fotoaparatima poslednje generacije oko vrata. Osetila sam kako mi temperatura raste i kako počinjem da isparavam.  Ali morala sam brzo da se pomirim i sa sobom i Sofijom. Posle toga bila sam sigurna da mi se ne može ponoviti ništa slično. Do dana kada sam zaboravila fotoaparat pred odlazak na najlepšu plažu na Zakintosu, jednu od najslikanijih na svetu. Gle ironije!

Sva sreća što putnička memorija briše neprilike, a čuva slike i prilike sa pečatom večnosti kako bi putnika podstakla na novu avanturu. Ko bi poželeo da se ponovo otisne u nepoznato nakon onih sitnih i krupnih nepažnji, zaboravljenih stvari u sobama, kupatilima, na autobuskim sedištima? Kako krenuti na celodnevnu šetnju sa sećanjem na žuljeve kojima su nas nove patike častile već prvog dana boravka u nepoznatom velegradu? Kako verovati moru posle stomačnog virusa na Krfu, planini posle vrtoglavih krivina, trajektu posle mučnine sa pogledom na zeleno ostrvo? Pa ipak putujemo. Radujemo se svakom polasku kao kolaču za koji ne slutimo kakvog je ukusa. Verujemo da je dovoljno sladak, ali da sadrži i neki sasvim nepoznat egzotični sastojak. Otiskujući se u nepoznato odmaramo se od poznatog. Verujemo da je putovati lako i vredno onda kada je bezbrižno. A zapravo, iza svake ideje o putovanju lebdi naša trajna misao o lepšem, ili bar drugačijem životu, zar ne?

Podeli ovaj tekst:

Slični tekstovi