Grdelička klisura

        „Iskustvo je najbolja škola, samo je školarina veoma skupa.“ (Sokrat)

                                                                                                                                                                                          

Polako sviće. Vozim kroz Grdeličku klisuru. Nema gužve, zato smo i poranili. Idemo u Grčku, na godišnji odmor. Deca spavaju. Supruga je budna, a znam da joj se spava. Na radiju muzika. Stara narodna. Želje slušalaca. Pevam da savladam pospanost.

„Treba li ti nešto?“, pita me brižni suvozač. Brine da ne zaspim, pa stalno proverava. Ionako zna da joj uvek kažem da ne treba, da slobodno spava. Ovog puta promenio sam uobičajeni tok razgovora.

„Treba. Naruči neku pesmu na ovom radiju.“

„Stvarno hoćeš?“

„Stvarno. Baš me zanima šta bi naručila.“

Nema kud. Nasmešila se, zna da mora da ispuni suvozačku dužnost. Zamislila se i počela da kuca poruku na telefonu. Čas piše, čas briše. Voditelj na radiju uporno ponavlja broj na koji se šalju želje.

Baš me zanima šta će da pošalje. Već smo jedanaest godina u braku. Nikada je nisam video da naručuje pesmu. Čak se i na svadbi libila toga. Takav je tip. Da muzičaru ubaci novčanicu, tek to je nemoguća misija. Nije škrta, ume da časti kad treba. Samo joj ne prija da to radi na taj način. Pitam se da li zna koja mi je omiljena pesma? Da li zna da mi oseti raspoloženje? Prijalo bi mi sada nešto brzog ritma. Nešto što će da me razbudi. Možda trubači. Zna da volim Dejana Petrovića. Samo nemoj neku sevdalinku, Bosanko moja, odmah ću da stanem na pumpu i da ugasim auto. A ne bih da stajem. Hoću da stignemo što pre.

Poslala je poruku. U ovoj klisuri, jedva hvatam i ovu jednu radio stanicu. Valjda nisam toliki baksuz da se izgubi signal i da ne čujem moju pesmu. Smanjujem brzinu, za svaki slučaj. Ne želim da propustim jedinstveni događaj.

Biiip! Stiže poruka na njen telefon.

I dalje razmišljam o tome, šta je izabrala. Sekund kasnije iz poludremljivog romantičnog zanosa prekida me uzvik, koji obično ja izgovaram kada gledam fudbalsku reprezentaciju. Supruga gleda u poruku na telefonu.

20150420_230141

„Jeboote, koja sam ja budala! Pa, ovi nisu normalni. Šeeesto dinaaaara za jednu pesmu!!“

Moja supruga retko psuje, ali kada opsuje onda je to ozbiljan belaj. Pokazuje mi poruku. Još se i ljubazno zahvaljuju što ih slušamo.

I meni neprijatno. Rastu nam magareće uši.

„Jebem ti pesmu!“, uzviknula je besno, udarila dugme i isključila radio.

Vozili smo se, u tišini, još dvadesetak minuta. Svako sa svojim mislima.

Šta ti je život. Kako se sve promeni za čas. Barem sam se razbudio, pomislio sam.

U međuvremenu je svanulo. Deca se bude, protežu. Njima je sve zanimljivo:

„Gde smo?“, pitaju.

„Evo nas na granici.“

„Kojoj?“

„Makedonskoj.“

„A kad će more?“

„Za pet sati.“

„A koliko je to minuta?“

„Trista.“

„A, sekundi…?“

„Osamnaest hiljada…”

„Jedan, dva, tri, četiri, pet…“

„Nećeš valjda da brojiš toliko?“

„Hoću, ne prekidaj me, sad moram ispočetka… jedan, dva, tri…“

Pričamo dalje, smejemo se i zadirkujemo. Baš će biti toplo danas.

Nismo se više vraćali na tu pesmu.

Ma, jebeš šesto dinara, pomislio sam u sebi. Potrošili smo i potrošićemo novac na razne gluposti. Neka im je alal. I njima i mobilnim operaterima, saučesnicima u prevari. Onda mi je sinulo da od ovog malog događaja može da se napiše priča za blog. Na taj način izgubljen novac donekle je nadoknađen. Možda im se i zahvalim jednog dana. Problemi i neprijatnosti lako postanu prilike. Samo ako se prepoznaju. Tada sam odlučio da ću da napišem priču. Zato mi nije žao novca. Nije mi žao ni što su nas prevarili.

Samo mi žao što nisam čuo koju je pesmu naručila. Prvi put u životu.

autor: Vladimir Miletić, blog: Dnevnik jednog direktora

Podeli ovaj tekst:

Slični tekstovi