Decembar 2009.
Ispred ulaza u Svetu Sofiju Japanci drže vodiče u jednoj, kišobrane u drugoj ruci. Ja lovim najpovoljniji ugao ne bi li zabeležila momenat u kome sam se prvi put našla pred ovom vizantijskom lepoticom. Prisećam se časova istorije i umetnosti dok čekam u redu za ulaz. Kako sam zakoračila među drevne zidine, a za mnom i vetar sa Bosfora, baterija je mučno zapištala, crvena lampica zasvetlela, meni se oči iskolačile. Šta da radim ovde bez foto-aparata!? Druge baterije nemam, ni vremena da se vratim u hotel da ih napunim, niti koga da zamolim da me slika. Ceo autobus naših turista razbežao se po Kapali čaršiji i ulici Taksim jer gde će bolje da pazare nego u Istanbulu? Od tog trenutaka samo je meni padala kiša po glavi! Bez fotoaparata kao bez kompasa! Pogledam okolo, turisti se zadivljeno šetaju kroz istoriju starog i srednjeg veka, slikaju sve ono o čemu su čitali u vodičima, dok ja tapkam u mestu, mirim se sa foto-aparatom i sa Istanbulom. Kakav sam baksuz! Kakav mi je ćeif ovo putovanje kad se vraćam kući bez slika? Mora da je ovo znak da ću ponovo doći. I sve uslikati!
April 2015.
Otvaram folder SLIKOVNICA i nameštam se ispred ekrana. Istanbul 2009, Krf 2010, Madrid 2012, Rim 2013, Beč 2014… Desni kažiprst mi se ukočio od kliktanja. Oči me peku od gledanja. Nije ni čudo kad nisam štedela ni aparat, ni sebe, a ni saputnike ne bi li se kući vratila sa gigabajtom putničkog dokaznog materijala.
Poziranje ispred Fontane di Trevi koštalo me je tri lakta u predelu slabina jer je trebalo izboriti se za par sekundi slobodnog prostora u pozi ubacivanja evrića u fontanu sa sve osmehom na licu.
A tek na Španskom trgu nemaš gde iglu da baciš! Na stepenicama zasela studentarija iz belog sveta, pa se ti slikaj!
Koliko puta sam zagrizla picu na Pjaca dei Fjori ne bi li imala uspomenu na pravu italijansku kaprićozu. Šta bi rekli Italijani da znaju da se ove naše imitacije premazuju goveđom salatom?
Kako sam samo skakala ispred Koloseuma! Znate one slike kada izgleda kao da lebdite od sreće? E, hoću i ja jednu takvu. Makar uganula nogu! Ma, obe noge!
Možda mi je zalazak sunca na Krfu bio najinspirativniji. Kao držim sunce u rukama, pa ga grlim, pa mu se smešim, pa zamišljeno gledam u daljinu.
Dok se ređaju moji pokušaji da putovanje ovekovečim tako da mi i nadprosečan turista pozavidi, shvatam da nemam nijednu sa licem iznad tanjira i izrazom „al ću da se najedem“. Mada, priznajem da sam se u Istanbulu zalepila za izloge sa baklavama i u Madridu stavljala ćurose iza glave da liče na zečije uši.
Ali kad jednom budem otišla u taj Pariz obećavam da neću držati Ajfelov toranj kao privezak, neću ispravljati Krivi toranj u Pizi, a neću ni telefonirati u crvenoj govornici u Londonu. Biće mi dovoljno da se tamo zadesim, pa makar ostala bez baterije.
U stvari, jednom ću namerno da odputujem bez foto-aparata! Što da ne? Zašto da ta sprava pamti umesto mene? Neću više da da se smejem Japancima, a da i ja gledam kroz kameru i krišom slikam svaki treći trenutak. Za svaki slučaj, da mi se nađe. Umesto objektiva podesiću čula da upijaju sve, a sećanju ću da prepustim da izabere ono vredno čuvanja.
Uostalom, da li bi Filijas Fog uspeo da obiđe svet za 80 dana da je poneo fotoaparat?
Tako je, ne treba posmatrati svet kroz objektiv, proći će mimo tebe dok podešavaš blic. Slilčna situacija je na koncertima, tu sam prestala da slikam i snimam, samo uživam 🙂
Da, i meni su mnogi momenti promakli zbog želje sa slikam ili snimam. Ali sada mi uživanje na putovanju ne zavisi od aparata ni broja slika. Hvala na čitanju i komentaru. 🙂
Bas tako! Mislim da nam mnogi lepi momenti proticu jer zelimo sve da slikamo. U svakom mestu ima toliko toga da se vidi, pa uzurbano slikanje i kasnije gledanje ne ostavlja mnogo mesta za uzivanje.
Baš zato sam i napisala ovaj tekst, da skrenem pažnju na tu nepotrebnu “putničku žrtvu”. Hvala na čitanju i komentaru. 🙂 Pozdrav!
Lijepo napisano 🙂 i sama na putovanjima imam potrebu manijacki fotografirati jer valjda mislim da tako sve spremam u neku trajnu memoriju – no upravo je suprotno, najljepsi trenuci i najbolja sjecanja vezana su mi uz situacije kad nije bilo fotoaparata ni mobitela, kad sam samo ocima, usima i dusom upijala, neopterecena i prisutna u trenutku 😀
Hvala puno Ivana po ko zna koji put! 🙂 da, možda fotografisanje i ima neku metalnu funkciju, i pomaže nam da bolje zapamtimo i zapečatimo neke prizore “na licu mesta”. Ne znam, ali ponekad mi se stvarno smuči kada dođem kući sa previše fotografija koje ničemu ne služe. P.S. Izvini što ovoliko kasni moj odgovor…
ma šta ima veze 🙂 bitno da se razumijemo 😉