Radi, voli, veruj, kreni!

Prve dane nove godine provela sam na Mokroj Gori, u predelima kojima šara Šarganska Osmica. Ledeni zimski dan, praznici na svim putevima, ali mokrogorski Ćira ne odmara. Ići kolima na put radi putovanja vozom nije baš svakodnevica. Ako ništa drugo, pluća će mi biti zahvalna na razređenom planinskom vazduhu.

tipicna kucaPočetna stanica “Mokra Gora” puna je domaćih i stranih turista, ali voz neće krenuti na vreme. Marfijev zakon nije, to je zakon zime. Zaledio se odvod za naftu i voz ne može da se pokrene, a kamoli da se uspenje kroz one gudure i prevoje. Mašinovođa odleđuje cevi upaljenom bakljom, skretničari i putnici ćaskaju, deca trčkaraju po snegu. voz eksponatNema nervoze iako se ne zna kada ćemo ćuti prvi pisak lokomotive. Strancima je svaki prizor zanimljiv, gledaju naokolo i osluškuju razgovore koje ne razumeju. Jedan mašinovođa kaže da prevedem Rusima kako su privilegovani što pristustvuju ovom događaju jer je “Ćira inače tačan kao Japanac”. Naš dobroćudni humor uvek dobro dođe, a naročito po ovoj zimi, umesto čaja ili kafe.

Moja sledeća stanica, ali ne i Ćirina nalazi se na pola puta između stajališta Mokra Gora i izvora Bele vode. Tu je velika vodenica sa natpisom: Radi, voli, veruj, kreni! Koliko volim ove usputne umotvorine! Šta bi drugo moglo da obrne točak ako ne rad, ljubav i vera?

vodenicaSvi koji dođu na Mokru Goru svrate i na Bele Vode, lekoviti izvor, odnosno bunar iz koga sami vadite vodu metalnom kofom i točite je u flašu. Rečica je zaleđena, voda u bunaru skoro ledena, crkva Jovana Krstitelja zatvorena i okovana snegom. Ruski turisti se probijaju kroz sneg, razgledaju i nameštaju za slikanje na maloj zaravni. Nekome od njih za oko zapadne red dasaka pobodenih u zemlju sa urezanim imenima i godinama. Ali to nije ono što izgleda! Roditelji iz ovog kraja hteli su da zaduže svoju decu i da im poruče da treba da budu bolji od njih i ovo su nazvali Park punoletstva.

poslasticarnica corkanSledeća stanica je Mećavnik ili Drvengrad. Ne znam koje ime je starije, ali možda mu prvo više odgovara zimi, a drugo leti. Nemojte ići tamo samo da biste se slikali sa Džonijem Depom ili sa onim debelim što na ulazu čačka nos, da prošetate, jedete i vratite se teži da ručak u restoranu «Prokleta avlija» i lakši za oko hiljadu dinara (ako uračunate cenu ulaznice – 250 dinara,pogled na crkvu prosečan suvenir – oko 400 i oko 500 za ručak). Videćete da je ovo je svet u malom, mesto gde priroda i čovekova kreativnost idu jedno drugom u susret. Neizbežno je da pomislite da i vi možete u svom selu, dvorištu, stanu ili sobi nešto kreativno da uradite.

A da biste bili kreativni, potrebno je da radite, volite i verujete, zar ne? 😉 Srećna nova godina!

Podeli ovaj tekst:

Slični tekstovi