Šta sve (ne) moraš na putu do uspeha?

kreiranje uspeha moje iskustvo

Od početka godine čini mi se da sam na nekom ubzanom sveobuhvatnom kursu na kome učim toliko različitih veština, usavršavam poznate, menjam se i prilagođavam svakog dana. Mnogo toga se promenilo od kada sam dala otkaz, a novi talas promena desio se kada sam pokrenula radionice. Novi projekat, novi cilj, sa kojim su došle i nove aktivnosti. Znala sam gde idem, ali sam imala osećaj da ne znam koji me koraci vode do tamo. Kao da je postojalo klupko koje sam morala da odmotam kao bih izašla iz tog lavirinta. U novoj etapi najlakše je bilo da pripremim sadržaj radionice, jer se pisanjem na razne načine bavim već deset godina. Međutim, to nije bilo dovoljno. Bilo je potrebno da se angažujem oko logistike, organizacije i promocije. Prva, pa druga radionica, ali od treće je zamah postao veći i bilo je vreme da se reorganizujem kako bih uštedela energiju. Sve sam radila sama i „samo još ovo da uradim“ postala je moja nova mantra. I uvek bi iskrslo samo još nešto što bi me iznova poremetilo.

Znala sam da postoji način ne samo da se bolje organizujem, nego da usmerim svoju energiju na određeni broj ciljeva, a ne da se stalno osećam kao da ne postižem dovoljno i da se niz na to do listi nikako ne smanjuje. Baš tada, u februaru, krećem na trening Manifesting, i već prvog dana počinje klupko da se odmotava. Usledila su još dva dana treninga i nakon tri meseca spremna sam da vam prenesem šta je to što sam naučila, šta se to sve promenilo u poslednjih nekoliko meseci i koje rezultate mi je donelo. Šta sam to morala, a šta nisam i kako sada izgleda taj workflow o kome sam mnogo puta slušala.

Moraš da znaš šta želiš i da se fokusiraš

Nije mi bilo lako da na Manifestingu odredim deset prioriteta iz svog privatnog i poslovnog života. Činilo mi da je malo. Kako to samo deset, kada ja želim toliko toga? Međutim, postoji velika razlika između želje i rezultata koje smo spremni da kreiramo. Dok želje lebde, rezultati su opipljivi, merljivi i dostižni. U ovom koraku mnogo mi je pomogao Vision board. Ranije je to za mene bila još jedna kreativna igra sa slikama i porukama koje ilusturuju ono što priželjkujemo. Kroz Manifesting sam naučila da kada precizno definišemo svoje ciljeve te su slike moćnije nego što nam se čini jer upravo nas one svesno i nesvesno vezuju na naše rezultate i podsećaju nas da preduzmemo potrebne akcije. To su zapravo prioriteti na kojima smo spremni da radimo, i za koje smo sigurni  da već sada mogu biti deo naše stvarnosti.

kako odrzati fokus na 10 prioritetaVision board mi sada stoji odmah pored lap topa kako bih mogla da se bolje fokusiram na ono čemu težim. Neki od rezultate koje sam kreirala su radionice, dobar odnos sa prijateljima i porodicom, redovno treniranje, novi lap top… Ostatak spiska ostavljam za sebe, ali ono što mi je bitno da naglasim jeste da mi je upravo ovaj proces pomogao da postavim balans između privatnog i poslovnog života.

Dakle, ono što definitivno moramo na putu do uspeha jeste da odredimo šta želimo, koje rezultate smo spremni da kreiramo i da svaku svoju akciju usmerimo upravo ka njihovom ostvarenju. Pravilno definisan i postavljen rezultat je pola puta do njegovog ostvarenja i ono što razlikuje uspeh od neuspeha.

Ne moraš da komplikuješ

Ok, odredila sam šta želim i šta sam spremna da kreiram. Ali novi problem pravim kada počnem da analiziram kako ću doći do toga. Šta dalje moram da preduzmem? Da li ću uspeti? Da li sam donela pravu odluku? Da li će ispasti dobro? Preispitujem sebe bezbroj puta i tako bespotrebno potrošim mnogo energije. Silazim u rudnik za ono što se možda nalazi za površini. Ne moram da kopam danima u oknu da bih shvatila da mogu isto postići bez napora. Ova faza nepotrebnog iscrpljivanja povezana je sa uverenjem da je vredno samo ono što se radi sa mukom, o čemu sam pisala u ovom tekstu. Ono što je novo u mom kreativnom procesu posle Manifestinga, jeste nova krilatica „analiza – paraliza“. Kada god sam previše analizirala kako će se nešto desiti smanjivala sam šanse da se to na neki drugi način pojavi u mom životu. Sebi sam uskraćivala radost i isključivala sve druge mogućnosti koje nisu u okviru onih koje sam bila u stanju da predvidim.

Kada precizno odredimo rezultate i kada radimo na njihovom ostvarenju, presudno je da im dozvolimo da dođu u naš život. Čak i kada obelodanimo svima šta želimo, ta stvar može doći do nas, na neke načine koji nama nisu vidljivi u ovom trenutku. Ukoliko imamo unutrašnji osećaj da nam to pripada već sada, onda se to i dešava. Primetili ste da sada već ne govorim o ciljevima, već rezultatima? Nemojte da vas to buni. Postoji par vrlo moćnih razloga zbog kojih se po metodologiji Manifestinga ne fokusiramo na postizanje ciljeva već na kreiranje rezultata.

Kad smo kod komplikovanja, jedan od mojih deset rezultata bilo je snimanje za YouTube kanal, odnosno prvih deset videa. Ali stalno sam se pitala kako to da se desi ako ja nemam opremu, nemam saradnika da to sprovedemo, itd. Želela sam, ali nisam ništa preduzimala i verovala sam da će se to desiti onda kada se steknu svi uslovi. Zato nisam ni pokušavala. Onda se polako “dešavao” jedan promotivni video za radionicu, pa drugi, pa gostovanje na televiziji. Nisam došla do videa na način koji sam očekivala, ali je to počelo da se dešava baš onda kada sam prestala da dovodim u pitanje šta to sve treba da uradim da bih to dobila.

Ne moraš sve sam(a)

Ja sam bila od onih što sve mogu i moraju same. Teško mi je bilo da pitam za pomoć, pa čak i brata da kolima dođe do grada po mene da ne bih pokisla po pljusku. Uvek pod parolom: snaći ću se ja. Pomalo stidljivo sam se osećala uvek kada bih pitala za pomoć. Postojao je deo osude u meni, zašto ipak nisam uspela da se snađem na neki drugi način? Sa druge strane, što manje poznajem osobu, teže mi je bilo da pitam za pomoć. Potpuno sam izgubila iz vida da i ja volim da pomognem, da se tada osećam srećno i ispunjeno i da baš zbog toga treba i drugima da dozvolim da mi pomognu. Postoji bezbroj načina da pomoć dođe do nas. Ponekad je dovoljno pomenuti pravu stvar u pravom društvu i rešenje iskrsne.

koje su osobine uspesnih ljudi

Evo šta se desilo u toku Manifestinga. Baš u tom periodu bavila sam se logoom bloga i mučila sa dve dizajerke sa kojima nisam mogla da se sporazumem kako želim da logo izgleda. To pitanje je počelo toliko da me isrpljuje da sam se pitala zašto je teško realizovati tako jednostavnu stvar. Upravo sam o tim poteškoćama govorila u svojoj grupi dok je preko puta mene sedela dizajnerka. Potpuno sam smetnula sa uma da bismo mogle da sarađujemo, sve dok me nije pitala da joj kažem šta to želim da se nađe na logou. Dok sam pričala, odjednom sam jasno videla pečat pasoša, koji podseća na kofer. Čim sam stigla kući, poslala sam joj nacrt logoa, a ona ga je stilizovala. Bilo je mnogo jednostavnije nego što sam očekivala.

Zašto je toliko teško pomenuti šta je ono što želimo, na čemu radimo, što nam je bitno? Ne moramo sve sami, niti je potrebno. Ako radimo sami neće postati vrednije, možda će nas dodatno iscrpeti i obeshrabriti. Naravno da ovo nije jedini primer o pomoći ljudi koje sam upoznavala na nekim druženjima i zahvaljujući kojima sam došla do novih znanja i prilika.

Ne moraš da se mučiš

Jeste li primetili da mnogi na pitanje: Kako si, šta ima?, daju odgovor: Borim se? Stalno smo u nekoj borbi i savladavanju prepreka, i to teškom mukom. Umesto da se borim, odlučila sam da moj modus operandi bude igra. Kada me neko sretne, da kažem igram se. Posebno kada radim nešto kranje kreativno kao što su radionice. Iako one imaju strukturu, ciljeve i metode, zašto to ne bi bila igra od početka do kraja?

Najbolji primer su moje radionice koje sam pokrenula u maju Od iskustva do teksta koje se dešavaju na pijaci i u restoranu. To je meni omiljeni oblik učenja: na otvorenom, među ljudima, tamo gde je mnogo prilika da se čuju neke neispričane priče. Toliko sam bila srećna kada sam osmislia sve, ali onda kada je prošao taj nalet radosti i zadovoljstva zbog novog projekta, počela da komplikujem u svojoj glavi pitanjima koja uvek počinju sa šta ako… U nekom trenutku sam zastala. Čekaj, ako ta radionica nastaje kao igra, zašto se ne bih igrala do kraja procesa? Zašto uvek mora proces da se pretvori u napor, zašto mora da postoji preokret u analizu? Ako nema lakoće, nema ni uživanja. Kada sebe dovedem dotle da ono što najviše volim da radim postaje naporno, šta sam onda postigla?

kako da nađeš motivaciju

Moraš da budeš dosledan / dosledna

Doslednost ne znači da se slepo držimo ciljeva. Prioriteti se mogu menjati onda kada osetimo da nam nešto više nije dovoljno bitno i da nas ne pokreće. Ali kada nešto odaberemo, bitno je da na tome radimo. Na koji način ćeš se obavezati na radiš na tome zavisi samo od tebe, ali treba da postoji niz akcija koje te vode ka ostvarenju.

Doslednost se ogleda u nekim krajnje jednostavnim stvarima. Dovoljno je reći „ne“ praznim razgovorima i ljudima koji ne mogu doprineti našem razvoju. Dosledni smo kada delamo u skladu sa onim što smo izabrali za prioritet, kada stare modele zamenimo novim svesni da nam oni menjaju i svakodnevni život. Upravo su takozvane prazne kafe i meni narušavale ritam i odvlačile me od onoga što je meni istinski važno. To nije samo stvar organizacije već prepoznavanja svojih unutrašnjih potreba.

Znam da često delimo stvari na one koje moramo i ne moramo da uradimo da bismo bili uspešni pa se zato tekst bavi pojmom uspeha upravo na taj način. Ali da se razumemo. Ništa mi ne moramo, osim da preuzmemo odgovornost za naše izbore, za ono što činimo i za ono što ne činimo. Svi smo mi svaki dan na sveobuhvatnom kursu koji se zove život i koji nam nudi bezbroj načina da uživamo u kreiranju svoje stvarnosti, po svojoj meri. Tu meru određujemo samo mi.

Ukoliko misliš da Manifesting može i tebi pomoći da odrediš prioritete i da kreiraš uspeh po svojoj meri, na sledećem treningu možeš ostvariti popust od 50 eura ukoliko u prijavi koristiš kod JELENA. To je pogodnost namenjena samo čitaocima bloga Snovi u koferima.

Fotografije: Emili Samčević

2 Replies to “Šta sve (ne) moraš na putu do uspeha?”

  1. Definitivno ne moraš da se mučiš! Koliko sam to samo puta čula, ma svi su mi govorili da je posao posao, i da tu nema zadovoljstva. Što nije apsolutno istina, ako radite ono što želite i stremite ka cilju koji je istinski vaš, taj put je zadovoljstvo a ne mučenje!

    1. I meni su tako govorili. Da sam ih slušala, i dalje bih bila na poslu koji ne volim i sada ne bih držala radionice i uživala u tome. 😉

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.