Prag (2.deo): I praške kafane kriju ratne priče

metro u pragu

Svako moje putovanje zapravo počinje na sličan način. Lokalnim prevozom od smeštaja do centra grada, pa u obilazak. Ovoga puta najzgodnije je bilo ići metroom jer je najbliža stanica na samo desetak minuta pešice od hotela. Dobro sam se utoplila jer je češka zima podmuklija od beogradske, a Vltava hladnija od Dunava i Save zajedno.

IMG_6757U metrou uvek pažjivo posmatram ljude isto kao i kad šetam nepoznatim gradom. Kako su obučeni, kako pričaju, gestikuliraju. U praškom metrou se ne ustaje dok se vrata vagona ne otvore, pa se gužva stvori u poslednji čas. Knjige se rado čitaju, a ljudi imaju bledi ten, tanka usta i vižljasti stas. Ili sam samo to ja iskonstruisala. Nadam se da je to putniku dozvoljeno jer je meni baš bilo zabavno da posmatram stanovnike Praga.

metro u pragu

Po izlasku iz metroa, palim senzore za turističke info centre. Nabavim mapu u prvom i krenem. Glavne ulice su pune turista i nikad ne možete da pogrešite ako pratite masu. Ali važnije je da pratite svoj osećaj. Zato sam posle jučerašnjeg panoramskog obilaska grada odlučila da krenem u samostalno istraživanje. Sporedne ulice, malo udaljene od najvećih znamenitosti uvek su mi zanimljivije jer tu mogu da nastavim svoju analizu. Kako izgledaju izlozi, kako su lokalni ljudi obučeni, šta se nudi u prodavnicama koje ne prodaju suvenire niti pripadaju velikim trgovinskim lancima, kako su uređeni ulazi u zgrade i još mnogo toga. Ništa od toga se ne može videti na mapama. Zato sam, kao i uvek, tragala za jednim delom Praga sa mape i Praga koji upoznajem u svojim dugim šetnjama.

IMG-2a980ce6e38fde4ab535db71aaa30573-V.jpgNa mojoj mapi prvo se našao Karlov trg (Karlovo Namesti) sa kompleksom gotičkih zgrada iz XIV i XXV veka koji ne izgledaju nimalo prijateljski, posebno ne po sivom danu. Zato sam nastavila bočnim ulicama prema reci. U jednoj od njih nabasala sam na pravoslavnu crkvu svetih Ćirila i Metodija i saznala priču o stradanju pravoslavnih Čeha u toku Drugog svetskog rata.

 

Nisam imala u planu da upravo preko puta crkve naiđem na odličan praški restoran. Ili bolje rečeno kafanu. Ili još preciznije, krčmu. Tako Česi zovu mesta na kojima se jede tradicionalna češka hrana i najradije pije pivo uz bučan razgovor. Krčma „Kod padobranca“ ili U parašutistu, delovala mi je kao pravo mesto da proverim preporuke za češku kolenicu. Nema velike reklame, jelovnik u izlogu je na češkom, gužva oko šanka i televizora u koji gledaju stariji muškarci. Deluje kao mesto u koje rado svraćaju ovdašnji ljudi.

Odluka za prvi pravi praški ručak je lako pala! Ali bilo je teže da nas usluže. Mesta nije bilo jer gde god su stolovi bili prazni, pisalo je da je rezervisano. Konobar je bio namršten i nezainteresovan. Upozoravali su me na češku neljubaznost. Ali nisam odustajala jer je iz kuhinje odlično mirisalo i sve mi je delovalo da neću lako naći slično mesto. Stajala sam u prikrajku i smeškala se dok konobar nije popustio i dozvolio da sednemo za sto pored šanka. Kolenica je stigla posle pola sata, slađa nego ikada! Sve je bilo preukusno, i teško je bilo posle ovakvog ručka izaći na minus deset i nastaviti šetnju.

šta jesti u PraguKrčmu sam upisala u mapu, a dodajem joj i jednu ratnu priču. Naziv je dobila po češkom padobrancu Janu Kubišu koji je 1942. poginuo u borbama protiv nacista baš oko crkve Ćirila i Metodija.  Tu se sakrivao nakon tajne operacije i ubistva nacističkog vođe koji je bio zadužen za češke oblasti Moraviju i Bohemiju. Nema velikih obeležja ovom heroju, osim ploče sa imenom pored rupa od metaka.

U nastavku šetnje ukazala mi se Zgrada koja pleše. (Tančící dům). I dalje mi je enigmatično kako se ova zgrada tako dobro uklopila u svoje okruženje, odnosno kako je Prag, posle Karlovog mosta, palata i katedrala prihvatio ovaj arhitektonski eksperiment. Osim lepe panorame za slikanje spolja, ova zgrada nudi i kafić sa divnim pogledom. Ali nastavljam iz reku do sledeće monumentalne građevine koja se nalazi na svakoj mapi Praga.

Nacionalni teatar (Národní divadlo), jedna od onih zgrada koje savršeno ilustruju klasičnu evropsku kulturu zbog kojih Prag izgleda tako bogato i prefinjeno. Nastavljam ulicom Bedžiha Smetane, kompozitora koji je reku Vltavu pretvorio u note i koji je toliko puta izvođen u ovom pozorištu, još od otvaranja 1881. U ritmu Vltave sporo i lagano, dolazim do sledećeg mosta, mosta Legije. Sledeći je Karlov most, gde se moja mapa Praga naglo proširuje i ritam grada naglo ubrzava.

Prvi deo putopisa iz Praga možete čitati na ovom linku

Ovo putovanje realizovano je u saradnji sa kompanijom Pulse 

 

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.