Brisel: da li se mešaju pivo i čokolada?

naslovna za putopis brisel

Brisel je grad piva i čokolade. Čitala sam pre i posle mog prvog putovanja u belgijsku prestonicu. Koliko god da izbegavam stereotipe, izgleda da ipak tako mora da počne i moj putopis.

Stižem na aerodrom Charleoi i zatičem velike plakate dobrodošlice sa porukama tek pristiglim putnicima. “Čokolada je najbolja kada se čuva na tamnom mestu. Nije čudno što je najbolja u Belgiji”. Na par koraka dalje “Naši monasi nikad neće reći da su napravili najbolje pivo na svetu. Zavetovali su se na ćutanje”.

Nisam želela da moju prvu posetu Belgiji obeleže čokolada i pivo, ali su me mnogi prijatelji ispratili baš sa porukom da uživam u tim belgijskim proizvodima. Kad malo bolje razmislim, možda su to jedini razlozi zbog kojih vredi putovati u ovu zemlja. Zvanična turistička prezentacija Belgije tvrdi da razloga ima 99, ali ja nisam stigla da ih nabrojim ni na prste jedne ruke. Ovoga puta se ispostavilo da je sasvim tačna ona misao: važnije je putovanje od same destinacije.

Da bih stigla do svog konačnog odredišta u centru Brisela, bilo je potrebno da promenim četiri različita prevozna sredstva. Kombijem do Budimpešte, odatle avionom do aerodroma Šarloaj (Charleoi), autobusom do belgijske prestonice i onda vozom do centra grada. Samo putešestvije bilo bi dovoljno da napišem putopis. Putovanje kombijem sa srpskim low cost turistima, gastarbajterima, i novopečenim snajkama koje govore po neku frazu srpskog, uz čekanje drugih putnika na pumpama i mračnim parkinzima. Kolaž balkanskih sudbina i enciklopedija ljudskog poriva i potreba za putovanjima. Kad se u kombiju nađe i neki stranac da se na njegov račun sprdamo jer ne razume podsmešljive opaske, onda dodajemo i lekciju o našem mentalitetu. Kao u rimejku filma “Ko to tamo peva”. Međutim, po sletanju sam se našla u drugom filmu. U avion sam se ukrcala misleći da letim za Brisel, ali sletela sam u gore pomenuti grad na oko 60 kilometara od prestonice. Znam, znam. Još jedna od gluposti koje su mi se desile na putovanjima. Gledala sam  oko sebe očekujući da će se moja drugarica svakog trenutka pojaviti na izlazu. Međutim, do Brisela mi je delilo još preko sat vremena vožnje autobusom do stanice Nord, a onda i vožnja gradskim vozom do Evropskog Parlamenta. Tu me je čekala drugarica koja je Beograd zamenila Briselom, a Karaburmu Ikselom, jednim od najlepših briselskih kvartova, kako su mi rekli.

Zaista lepo, nema šta. Veliki trg Flaže (Place Flagey), jezerce okruženo bogatim zgradama koje su izgrađene u stilu art nuvo. Čak je tu i luna park koji okuplja sve generacije. Oko jezera sede studenti, trče rekreativci, roditelji šetaju. Zapad, što bi se reklo. Posebno su mi bile zanimljive kuće, odnosno zgrade u kojima je briselska buržoazija kreirala poseban model stanovanja. Zidovi su zajednički, zgrade liče na kuće (ili su to kuće koje liče na zgrade) i svaka ima fasadu u drugoj boji. U blizini je stari samostan čije je imanje pretvoreno u park za sve generacije. Suvišno je reći da je sve besprekorno sređeno. I dosadno.

https://www.instagram.com/p/Bitjz-8grKl/

Porodice provode slobodno vreme u šetnji ili na biciklama, studenti na travnjacima. Porodice pričaju na nekoliko jezika: majka detetu na španskom, otac na francuskom, a oni između sebe na engleskom. Upravo na tom trgu dok sam jela pomfrit ti pričala sa drugaricom-domaćinom, pojavi se jedno poznato lice! Još jedna Beograđanka! Upoznale smo se u Rimu preko zajedničkog druga. Otkud ti ovde? A otkud TI ovde? Pozvala me na piće sa njenim društrvom u lokalnom džin-tonik baru De haus. U Briselu je nemoguće sesti za sto za kojim se govori samo jedan jezik. To veče provela sam slušajući priče iz Bangladeša, Irana, Italije i Španije. Teško je ovde naći nekoga ko je rođen u Briselu. A kamoli nekoga kome su roditelji rođeni u Briselu.

U prvoj šetnji centralnim ulicama Brisela ništa me nije oduševilo, ni uzburkalo, a takav osećaj pratio me je i do kraja boravka u ovom gradu. Kao i uvek, prva stanica mi je turistički informativni centar koji se nalazi na trgu Gran Plas (Grand Place). Uzela sam mapu grada i nekoliko besplatnih prospekata. Kažu da je trg izgrađen u klasičnom flamanskom stilu, barokno-gotičkom, sa mnogo zlata. Dok stojim u sredini i hvatam ugao za jedan od retkih putničkih selfija, imam osećaj da se zgrade na trgu talasaju, i da se grupe Kineza oko mene komešaju.

glavni trg brisel panoramaTaman kada sam krenula u obilazak, počela je kiša. Ali što bi rekli oni koji u Briselu žive: „Ako čekaš da kiša stane, nikad nećeš izaći iz kuće“. Za Belgijance kišobran je, izgleda, prevaziđen. Retko ko ga nosi jer kiša rominja pa samo spuste glavu ili navuku kabanicu. Od gumenih čizama koje sam očekivala da vidim na svakom drugom prolazniku, ni traga. Dok sam malo pričekala pod krovom briselskog muzeja i lovila besplatni internet, kiša je prestala.

Prvu šetnju briselskom kaldrmom ispunio mi je utisak da je previše turista i da od vafla i čokolade ništa drugo ne vidim. Na svakom koraku se oseća sladunjavi miris. Velike grupe Kineza redovno promiču u svim pravcima. Nemoguće je izbrojati prodavnice čokolade, suvenira i restorane. Sve je podređeno turizmu. Takav osećaj nisam imala ni u Rimu gde smo čekali u redu da samo priđemo Fontani di Trevi.

Ipak, jedan od impresivnih kutaka je Kraljevska galerija Sent Hubert, ili pasaž između dve zgrade otvoren 1847. Izgrađen je u renesansnom stilu od čelika i stakla i bio je velika arhitektonska inovacija u ono vreme. Milano i Pariz su istovremeno dobili slična zdanja. Tada je ova galerija udomila luksuznu robu, restorane, pozorište i bioskop i mnoge umetnike. Čak je bila i pribežište francuskih pisaca Aleksandra Dime i Viktora Igora.

Danas su ovde mahom prodavnice satova i čokolaterije, nakit. I dalje se luksuz prepoznaje na svakom ćošku. Ne prodaje se samo čokolada, već razne slatke đakonije sa suvim i koštunjavim voćem, rižom, raznih oblika i vrsta, pakovanja. Kroz staklo posmatram starog buckastog prodavca čokolade, koji pažljivo postavlja komade u kutiju, pripremajući za mušteriju nekoliko komada. Kao juvelir koji može žmureći da radi svoj posao. U svakom njegovom pokretu je toliko posvećenosti i znanja. Zamislite da ceo svoj radni vek posvetite čokoladi?

čokolatijer belgija

Kažu da su muškarci u Belgiji drugi po visini na svetu. Zaista ne bih mogla to da potvrdim, ali sigurna sam da je najtraženiji Belgijanac svih vremena Maneken Pis, bronzana statua dečaka koji se popiškio na bure baruta i sprečio da grad ode u vazduh. A Julije Cezar je navodno govorio kako su Belgijanci najhrabriji. Toliko hrabri da se popiške u pravom trenutku na pravom mestu? Ne osporavam Manekenovu zaslugu, njegova statua je možda najslikanija u Briselu. Reke turista neprekidno kreću kroz ulicu gde i dalje piški. Povodom raznih praznika presvlače ga u nošnje drugih zemalja. U njegovoj uilci nalaze se isključivo prodavnice suvenira, čokolade i vafla. Ispred statue neprekidno poziraju sve nacije i sve generacije. Prava slika masovnog turizma. Pomalo jeziva. Slikala sam ljude kako slikaju ljude kako slikaju makenena. Ili prave selfije i snimke.

 

maneken pis statuaSvraćam u jednu od prodavnica čokolade koja je imala sasvim nenametljiv izlog. Počinjem razgovor sa prodavcem, visokim momkom koji naravno nije iz Belgije, nego sa severa Italije, odakle ovaj brend doprema lešnike za proizvodnju. Kaže mi  da je oko 80% proizvodnje za turiste, a ostalo za Belgijance. Baš ovaj proizvođač počeo je pre petnaest godina i kaže da je to veoma malo za belgijske standarde. Tri su sezone kada je prodaja najveća: Božić, Uskrs i sve više leto. Nekada je turizam u Belgiji bio okrenut srednjoj višoj klasi, a sada srednjoj nižoj. Najgora godina bila je 2016. zbog terorističkog napada i velikog pada u turizmu, kada su jedva opstali. Brend se zove Elisabeth, a čokolada je zaista vrhunska.

prodavnica cokolade brisel

Druga briselska atrakcija je kontrola karata u gradskom prevozu. Ako vas je kontrola u GSP-u nekad smarala, u Briselu to ovako izgleda: dvadesetak naoružanih žena i muškaraca (policajaca) stoji na stanici, autobus se zaustavlja, po dva kontrolora u uniformama na jedna vrata, odmah glasno i odsečno najavljuju ulazak i traže kartu – povlasticu na francuskom. Ja kupila kartu kod vozača, ali je nisam overila. Ok, madam, može i ingliš. Dajte pasoš i izađite. Ajmo kod vožača. Kontolor i on proveravaju kartu, sve je ok. Vozač nema pojma da je trebalo da mi kaže da overim kartu, kao da je uplašeniji od mene. Već vidim kako plaćam kaznu i kako me privode kao sumljivog turistu iz zemlje van Evropske unije. Rmpalija mi ljubazno vraća pasoš i kartu. Here you are, madam. Mersi boku. Srce je ponovo počelo da mi kuca. A onda su se ponovo oglasile sirene i rotaciona svetla.

“Takvi su ti Belgijanci. Sve izgleda kao da će zemlja da se zatrese, ali oni su u stvari blagi i ljubazni“, reči mi Beograđanka. Kontrola karata liči na antiterorističku vežbu, utisak me nije popustio dok nisam napustila zemlju.

Svaka vožnja autobusom pa onda i vozom do Antverpena i Briža, bila mi je povod za analizu. U proseku najviše 30% belih ljudi, što je bilo daleko od Belgije koju sam očekivala. Brisel mi je ostao čudna mešavina svega, kao što je i Belgija pomešala germanske i romanske uticaje, spojila holandski i francuski jezik, Valoniju i Flandriju.

Još jedno otkriće bile su mi prodavnice polovne garderobe. Ima ih u centru i u kvartu Marol (Marolles). Ovaj kvart mi je ubedljivo najsimpatičniji deo grada upravo zbog živopisnih prodavnica, od piljara do keramičara. Na malom trgu sve vreme svira orkestar. Tu sam se dugo vrzmala, jer sam htela da slušam muziku i da upijam ono što će mi ostati jedna od najlepših slika iz Brisela. Kažu da je ovo najutentičniji stari deo Brisela i meni se najviše svideo. Nalazi se u podnožju Palate Pravde i prava je suprotnost ovoj monumentalnoj sivoj zgradi.

kvart marole brisel

Htela sam da zaobiđem svu onu priču o centru Evrope, bar u političkom smislu, zgrade institucija, skupštine i tome slično. Nisam otišla da vidim Atomijum, nisam bila u muzejima, iako me najviše privukao muzej Viktora Horte, najznačajnijeg belgijskog predstavnika stila art novo. Ni u Muzeju muzičkih instrumenata gde ih je preko osam hiljada! Muzeja ima na pretek i u tom smislu Brisel može mnogo toga da ponudi. Iako u svakom gradu posetim bar jedan muzej, to sam u Briselu preskočila jer se najavila Ana, još jedna drugarica iz belog sveta, Ruskinja koja je bila na masteru u Mastrihtu u Holandiji, na samo dva sata autobusom od Brisela. Ona je toliko puta bila u Briselu da joj više ništa nije bilo novo, ali bilo mi je bitnije da prošetamo i popijemo kafu, nego da obiđem i najbolji muzej na svetu. Dugo smo vežbale ovaj rusko-srpski selfi u sred Evrope, i to je jedna od najlepših uspomena koju nosim iz ovog grada.

Jedan dan sam iskoristila da prošetam ulicom Lujza za koju kažu da je jedna od pravih evropskih bogatih ulica. Ako na stranu stavim slatkiše koji takođe mnogo govore o životnom standardu, možda njega isto toliko dobro predstavljaju i igračke kojima se deca igraju. U jednoj radnji bili su izloženi mali automobili, oldtajmeri za decu. Setila sam se i muzeja igračaka u Bazelu. Izgleda da zemlje koje prave najbolju čokoladu prave i najskuplje igračke.

Bila sam u Briselu, a nisam popila pivo. Pojela sam jedan vafl koji je bio preliven šlagom i sirupom od jagode. To je bio pravi šećerni šok, tako da se sigurno neću vratiti toj kombinaciji. Pivo sam pila u Antverpenu i to je druga priča, odnosno drugi putopis. A da! Lep je i pomfrit. I ukusni su dodaci: kečap i neka mešavina majoneza i senfa.

Toliko od Brisela mogu da vam preporučim. I da posvedočim da se od vlage stvara mahovina na zidovima.

Ponovo klaj – klaj za Beograd. Vozom do stanice Du Nord, autobusom do aerodroma, avionom do Budimpešte, kombijem do kuće. Ovoga puta vozač je odlučio da kod Subotice svratimo u neku zadimljenu kafanu. I svratismo. Na slično mesto nisam kročila. Možda je ovo ipak bio film Underground, mada je nedostajala neka tuča. Posle Brisela, ova birtija bila je prava injekcija adrenalina. Da ne preterujem. Belgija možda ipak zaslužuje drugu šansu.

https://www.instagram.com/p/BircnS5AXWd/

DODATNE INFORMACIJE I PREPORUKE

– cena povratne autobuske karte do Charleroi do Brisela je 28 eura.

– kroz Brisel se možete kretati gradskim prevozom (metroom i autobusom). Autobuska karta za jednu vožnju je 2.5eura i ne zaboravite da je validirate čim uđete u autobus da vam se ne bi desilo isto što i meni J Za voz se cena karte menja u zavisnosti od broja stanica, ali svakako se kreće oko 2 eura.

– mapa u turističkom centru košta 1 euro, a prospekti za muzeje su besplatni

https://www.instagram.com/p/BizpY4ugzik/

– zaista morate probati belgijsku čokoladu. Preporučujem brend Leonidas koji ćete prepoznati na svakom koraku po plavom lavu, a zatim i malo manje poznat brend Elisabeth

– second hand radnje su mi bile veliko otkriće jer se u svakoj od njih prodaje vintidž garderoba. U nekima se prodaje na kilo i sami je merite na vagi, a negde svaki komad ima cenu. Preporučujem dve radnje: Think twice koje možete naći u Briselu, Antverpenu i Gentu kao i ovu zanimljivu prodavnicu knjiga i razglednica

Villo, sajt na kome se možete informisati o rutama za bicikle širom grada, iznajmiljivanju i svim aktuelnostima, a postoje i biciklističke tematske ture Once in Brussels za one koji žele da razgledaju grad pedalajući

Podeli ovaj tekst:

Slični tekstovi