Lion: kako sam se zaljubila u francuskog šarmera

Izlazim iz ženevskog aerodroma i razgledam tražeći stanicu autobusa za Lion. Pokušavam da dobijem pravu informaciju od francuskog para, ali oni nesigurno sležu ramenima. Progovara krupan stariji čovek koga do tog momenta nisam ni primetila. Na mešavini jezika, pantomimom i osmehom pokušava da me uveri da sam na pravom mestu.

Nationalité?

Serbe, trudim se da odgovorim sa francuskim akcentom.

– Pa što ne kažeš!? I ja sam Srbin!

Oboje smo prsnuli u smeh.

– Vidim ja da mi ličiš na našu. Jesi li prvi put u Francuskoj?

– Jesam. Prvi put i idem u Lion.

– Pa ja živim u Lionu! Onda idemo zajedno.

Čika Aleks nastavlja razgovor kao da se oduvek znamo, a meni prija da me sa Francuskom upozna naš čovek i to sudeći po prvom utisku, prekaljeni poznavalac francuskih drumova.

– Ovde živim već 25 godina, čitav radni vek. U Beogradu sam završio Pravni fakultet i odmah dobio posao u Novoj Varoši, ali kad sam video da tamo nema ni asfalta, odmah sam pobegao! I to za Francusku. U Lionu sam započeo novi život. Igrao u početku fudbal, onda počinjao razne poslove, ali se skrasio kao vozač autobusa. Radio sam i druge poslove da bih mogao da izdržavam četvoro dece i suprugu, ali mi nije žao. Bio sam izbacivač u noćnim klubovima, to je donosilo dobre pare.

– Pa kakva je Francuska?, nestpljivo pitam jer verujem da imam savršenog sagovornika.

– Šarmantna. To je prava reč za Francusku. Francuska je šarmantna. A Francuzi? Egoisti. Gledaju samo svoja posla i moraš da im se najaviš kad bi da se družiš sa njima”.

DSC_0072

Toliko samouvereno izgovara svaku reč. Nema sumnje, iskustvo progovara iz njega i srpski temperament koji se ne libi da kaže sve, pa i kada ga ne pitaju.

Skoro dva sata putovanja kroz prelepu kotlinu reke Rone brzo mi prolaze, jer nije bilo ni trenutka tišine.

Rastajemo se na autobuskoj stanici. Njega čeka sin, a ja očima tražim drugaricu koju nisam videla mesecima. Obećale smo jedna drugoj da ćemo se videti u njenom novom gradu.Tako je Lion izbacio Pariz sa moje liste francuskih gradova koje želim da posetim. Ima vremena za Šanzelize i Jelisejska polja.

Ako postoji ljubav na prvi pogled prema jednom gradu, onda mi se desila u Lionu. Šarmer pružen na dve reke, opušten i prefinjen, osvajao me svakog dana po malo.

https://www.instagram.com/p/BZWc6MbjDIP/?taken-by=snovi_u_koferima

Prvi obilazak grada i već mi se desio prvi razlog da se zaljubim u Lion! Pijace!

Svake subote pored reke Saone organizuje se pijaca hrane i cveća na kojoj možete videti sve francuske đakonije na pokretnim tezgama: vina, sireve, kobasice, zečetinu, itd. Prodavci nasmejani i rumeni, više nego ljubazni, spremni da vam daju hranu da probate. Sirevi se ne mogu porediti sa našima, ni po mirisu, ni po ukusu. Ne mogu reći da su bolji, ni da su lošiji, jednostavno su drugačiji. Sa pijace odlazim sa flašom lokalnog vina pod ruku jer je ovo veoma poznat vinogradarski kraj. Čika Aleks mi je rekao da u vinima moram uživati dok sam ovde, i da obavezno ponesem jednu bocu. Moja drugarica odobrava njegovu tvrdnju. Sir nas već čeka u njenom stanu jer se u Francuskoj retko kad odvaja dobro crno vino od dobrog sira.

Imala sam sreće da se u Lionu zadesim baš u junu kada se sprema pijaca polovne robe na trgu ispred katedrale Svetog Jovana. Druga prilika da se kupuju lepi predmeti je u septembru, u vreme kada je i čuveni Festival igre. Moja drugarica pazari tanjire, a ja ne mogu da je ne pitam zašto ovde kad već može da ih nabavi u nekom supermarketu, po povoljnijim cenama. „Hej, pa u Francuskoj to je sasvim normalna stvar. Mnogi čekaju baš ove pijace da kupe nešto posebno. Uostalom, prodavci ne žive od ovoga, oni vole da skupljaju starine, i na pijacama se druže sa ljudima istih interesovanja“.

DSC_0035

Lion je mnogo više od vina i sira

Lion je gastronomska prestonica Evrope, Meka svih onih koji žele da nauče ono što mi zovemo kuvarskim zanatom, a u svetu se ceni kao vrhunsko umeće koje se stiče na visokim školama. U gradu se nalazi preko dve hiljade restorana i čitava galaksija onih koji imaju Mišelinove zvezdice. Ovde se sa generacije na generaciju prenosi svakodnevni ritual odlaska u restoran. Ručak je više od hrane, kao što je vino više od akoholnog pića. U vreme ručka grad utihne, dok su restorani krcati.

https://www.instagram.com/p/BZgPG-WD-44/?taken-by=snovi_u_koferima

Krenusmo na prvi zajednički ručak, u tipičan lionski restoran koji se zove bušon (bouchon). Prvi restorani ovog tipa bili su povezani sa gostionicama za radnike u fabrikama svile po kojima je Lion bio veoma poznat u XVII i XVIII veku. U njima se služila tipična lionska hrana sa mnogo mesa. Stolovi su toliko zbijeni i mali da mi se čini da jedemo sa nepoznatim osoboma za susednim stolom. Biramo pate od lososa kao predjelo, ponovo ribu sa dodacima pečenog krompira, praziluka, spanaća. Na kraju obroka se obavezno služi sir za mazanje sa suvim hlebom. I sve vreme se uz ručak pije crveno vino. To je ono što Francuzi zovu art de vivre. Čika Aleks je to pomenuo: “Ma bre znaju da uživaju u svemu što im život pruža”.

Stari deo grada (Vieux-Lyon) je razlog zbog koga bih se ponovo zaljubila u Lion. Kaldrmisane ulice, netaknute zgrade iz vremena renesanse, prodavnice, restorani i mali trgovi, od kojih je ipak najveći ispred katedrale Svetog Jovana. Zgrade i ulice povezane su skrivenim prolazima (traboules) koji su poslužili Francuzima kao tajno oružje u vreme nemačke okupacije u toku II svetskog rata. U nekim hodnicima krije se prelepa arhitektura: unutrašnja dvorišta, spiralne stepenice. Ceo stari kvart je zbog velikog kulturno-istorijskog značaja pod zaštitom UNESCO-a.

https://www.instagram.com/p/BZTrogWDXHS/?taken-by=snovi_u_koferima

Katedrala u obliku slona koji leži na leđima

Još u prvoj šetnji Lionom, kada smo se približavale obalama reke Saone, primetila sam kupole neobične katedrale. To je Furvijer, katedrala koja dominira panoramom grada. Znala sam da je naporno stići do nje pešice, i da je bolje da idem gradskim tramvajem, ali tvrdoglavo sam krenula sama, da bih što više toga videla usput. Tih dana je često padala kiša i kaldrmisane ulice su bile klizave, a pljuskovi neizbežni.

Uspela sam da izbegnem kišu u usponu, ali me baš pred katedralom dočekao pljusak. Sklanjam se u mali bar na platou ispred katedrale zajedno sa grupom posetilaca iz Engleske. Muškarci od preko šezdeset, rumeni i nasmejani, zbijaju šale jedući sendviče koje su kupili u baru. Počinjemo tipičan razgovor: ko je odakle i zašto je ovde. „Moja supruga je umrla prošle godine. Oduvek smo zajedno putovali i ovo je prvi put da putujem bez nje. Zato sam obukao ovu majicu sa njenim likom, da bude i danas pored mene“. Stavlja ruku na srce i na njen lik. “Ja se nikad ne molim i ne verujem u Boga, ali kada sam ušao u katedralu pomolio sam se za nju jer bih voleo da je ovde sa mnom. Vreme je da idem, zovu me drugari”. Ustao je i otišao.

“C′est la vie”, rekli bi Francuzi. Čika Aleks mi reče kako je to fraza koja najbolje opisuje francuski odnos prema životu. “Desilo se, bez naše kontrole, sve je to život”. Nisam sigurna da sam ga najbolje razumela, ali sigurna sam da to nije samo refren pesme Edit Pjaf koji je ponavljala poput nekog vrapca. “C′est la vie” ponavljam u sebi dok ulazim u katedralu.

Ni lepota zidova, vitraži, ukrasi, ništa nije moglo da me fascinira posle razgovora sa vižljastim Englezom. Ipak, katedrala ne podseća ni na jednu koju sam do tada videla. Neki su je zbog neobičnog oblika poredili sa slonom koji leži na leđima. Iako jedinstvena po mešavini najrazličijih umetničkih stilova, Furvijer najviše pamtim po kiši koja me je zapljusnula i po pogledu na grad koji se pruža sa njenog vidikovca.

pogled na ceo grad Lion
pogled na Lion sa platoa gde je katedrala Furvijer

Ima još razloga zbog kojih bih se vratila ovom francuskom šarmeru. To je kvart La Croix-Rousse, nekada centar proizvodnje svile gde se svakodnevno čuo zvuk prediva, pobune radničkih pokreta. Danas se na njegovim ulicama nalaze umetničke radionice stakla, nakita, galerije, pozorišta. Primenjena umetnost se, baš kao i niti svile prepliće sa ugostiteljstvom i svim drugim delatnostima. Šetajući strmim ulicama ovog kvarta shvatam da je primenjena umetnost deo francuske kulture, svakodnevne kupovine i da se ovde talenat prepoznaje, ceni i usavršava.  Na ulicama kao da se i dalje čuje tiho predivo. Nema buke, ni šareniša suvenira iz serijske proizvodnje.

putovanje u Francusku, grad Lion

Moj prvi ručak u muzeju

Za kraj putovanja ostavljam posetu Muzeju lepih umetnosti (Musée des Beaux-Arts de Lyon) koga zovu Mali Luvr. Muzej je smešten u nekadašnjoj benediktinskoj opatiji u centralnom kvartu Presqu’île i ima najveću impresionističku kolekciju posle muzeja Orsej u Parizu. Ulazim kao zapeta puška jer sam skoro ceo dan namenila šetnji kroz ovaj umetnički paviljon. Ali avaj! Nakon desetak minuta čuvari obaveštavaju posetioce da se muzej zatvara jer je vreme za ručak! Svi posetici se povlače u muzejski restoran i zauzimaju mesta. Pravi restoran sa zavidnim menijem. Niko ne žuri, uživa se u svakom zalogaju. Tako sam utvrdila da je u Francuskoj ručak najvažniji deo dana, a ne najvažniji obrok!

https://www.instagram.com/p/BZjwelsF-_V/?taken-by=snovi_u_koferima

Lepo me je drugarica upozorila na sacre dejeuner. Mislila sam da je samo Špancima ručak svetinja, ali su ih Fracuzi izgleda prevazišli. U vreme ručka centar grada se isprazni, i onda ponovo zaživi kada su napune stomaci. Francuska gastronomija je puna pravila i diktira ritam života i grada. Dok sedim sama u restoranu čekajući da mi se konobar obrati, gosti kao da me sažaljivo gledaju jer sedim za stolom sama. Konobar me zaobilazi jer je shvatio da ne govorim francuski. Ne znam koliko sam čekala, ali mi se učinilo kao večnost.

U društvu malog princa

Nije to bio dovoljan razlog da se odljubim. Lion mi je vratio poverenje kada sam upoznala njegove knjižare. Antoan de Sent Egziperi, autor Malog princa rođen je u ovom gradu i u svakom izlogu knjižare ili bilo koje umetničke radioce prepoznajete njegovog junaka. Prodavnice igračaka (i to ne bilo kakvih) su na svakom koraku. Po preporuci drugarice odlazim u knjižaru gde se prodaju samo putopisne knjige! Atlasi, karte, priručnici za učenje jezika! Uostalom, Žil Vern je Francuz koji je putovao za 80 dana oko sveta i 20 hiljada milja ispod nivoa mora. Ali nema knjige koja nije na francuskom i ostajem kratkih rukava, i bez kišobrana po novom pljusku.

Nije to samo zbog moje zaljubljenosti, ali izgleda da je tačno ono što kažu za Lion. Više nego ijedan drugi francuski grad, stoji iza francuskog izraza arte de vivre, ili umetnost življenja. “Ma znaju bre da uživaju!”, prisećam se onoga što mi je rekao čika Aleks. U Francuskoj je zapravo sve umetnost: i ljubav i hrana, i vino. I sve je povezano. Nema ručka bez vina, ni vina bez prijateljstva, a kamoli ljubavi, ni umetnosti bez vina, ni ulice bez knjige i knjižare.

“C′est la vie”.

Podeli ovaj tekst:

Slični tekstovi