Švajcarska: Bajka sa ukusom čokolade

Sedimo u restoranu švajcarskog voza. Dan je prohladan i tmuran. Napolju vazduh otežava vlaga, ali u vozu je toplo i prijatno. Na zelene brežuljke spušta se retka magla. Sa prijateljima iz Srbije koji ovde žive već godinama razgovaramo o Švajcarskoj. Teško mi da je da poverujem u ono što mi govore: da je osiguranje privatne svojine obavezno, da građani redovno dobijaju pozive kantonske skupštine da prisustvuju zasedanjima, da ne postoje privatni časovi jer se podrazumeva da deca uče u toku redovne nastave, da mladi žive na selu i ponose se time, da se kazne u prevozu plaćaju sa osmehom jer se poredak i pojedinac uzajamno štite… Bacam pogled na brda koja voz preseca: seoske kuće su skladne i besprekorno uređene, ali bez ograde, kao da nema potrebe da se svojina brani i čuva. Na pašnjacima je toliko krava i ovaca da nije čudo što ovako mala zemlja ima najveću potrošnju čokolade po stanovniku.

Na usputnim stanicama srećemo vojnike koji su krenuli kućama na slobodan vikend, starije lokalce u punoj opremi za šetnju planinama, turiste koji su krenuli u obilazak okolnih gradova i radni svet koji ima nedovršenog posla vikendom. Ljudi tiho koračaju i tiho pričaju. Kao da postoji zabrana na ekspresivost u govoru i gestikulaciji. Na ulicama je mirno, a ipak se sve kreće. Bicikli su parkirani na svakom koraku, čak i ispred velelepnih starih vila u kojoj žive generacije bogatih meštana.

Udobnost voza skoro da mi izaziva nelagodu. Tu je sve ono što je potrebno da rad, odmor ili uživanje: tapacirana sedišta, toalet, spavaća kola, porodični kupei sa stolovima za ručavanje, utičnice za struju, internet. Zato mnogi u vozovima rade. Ovde se sat može naviti po redu vožnje jer je svaki voz besprekorno tačan. Ukoliko nije, onda vam železnica duguje izvinjenje i unapred vas upozorava na ovakvu nelagodnost. Sve mi to deluje nestvarno. Navikla sam na našu preteranu predostrožnost (dovoljno je pomenuti promaju) poslovičnu nepreciznost, i napetost u vazduhu.

https://www.instagram.com/p/BMCpQHugNfr/

Dok za prostranim stolom očekujemo tipični ciriški ručak koji se sastoji iz sitnih komada teletine i seckanog krompira u sosu od pečuraka (Zürcher Geschnetzeltes) primećujemo dva vižljasta mladića za susednim stolom, najverovatnije Švajcarca. Sve vreme blago nasmejani, jedan u besprekorno opeglanom klasičnom odelu, drugi ležernije obučen. Svetlog su i prefinjenog tena i vrlo malo gestikuliraju. Ne znam nemački, ali mi se čini da odmeravaju svaku reč kada govore. Sve što znam o Švajcarskoj moglo bi stati u ovaj prizor. Umerenost u svemu, uglađenost, blagi osmeh i nepoverljiva uzdržanost.

Cirih – najtiša metropola na svetu

Stižemo u Cirih. Grad berze, bankara i skupocenih izloga. Godinama je imao status grada sa najboljim kvalitetom života dok ga nije pretekao Beč. Ne znam da li postoji zvanična informacija o tome, ali rekla bih  da je Cirih najtiša metropola na svetu.

Po izlasku iz voza uputili smo se u glavnu ulicu BahnhoffstrasseTo je jedna od najvažnijih poslovnih promenada na svetu kroz koju defiluje poslovni svet u besprekornim odelima. Nižu se prodavnice prestižnih satova, banke i robne marke koje možete naći bilo gde u svetu, ali najveća atrakcija je sat na ulazu u prodavnicu nakita i satova Kurz koji dva puta dnevno, u 11 i 16 časova priredi desetominutnu predstavu pokretnih figura obučenih u tradicionalnu švajcarsku nošnju.

 

Bajka sa ukusom čokolade - Cirih -Bahnhoffstrasse

Cirihom dominira velika katedrala (Grossmünster) sa dve kule i unutrašnjim dvorištem. U Cirihu je, gle čuda, najveći sat na svetu (veći i od Big Bena), a nalazi se na zvoniku katedrale Svetog Petra (Kirche St. Peter). Ulice su čiste, stare zgrade kao da ne pamte godine i vekove. Nigde pukotine niti bilo kakvog obeležja vremena koje je prošlo.

Ako prošetate do jezera i zgrade opere, možete se zabaviti hraneći labudove ili ragledajući izloge sa cenama od bar tri nule. Ako želite da se zasladite onda morate probati luksemburgerli koje proizvodi čuvena porodična poslastičarnica Sprüngli osnovana 1836. u Cirihu. Radi se o poslastici koja je veoma slična francuskim makaronsima. Prvi put je napravljena pre 60 godina, kada je jedan od naslednika napustio Švajcarsku kako bi stekao iskustvo kao poslastičar. U Luksemburgu je saznao za makaronse i odlučio da  samostalno napravi nešto slično u svojoj zemlji. U Cirihu su veoma ponosni na ovu poslasticu pa će vam je preporučiti da je kupite kao originalni suvenir, iako će vam biti teško da prepoznate razliku u odnosu na makaronse.

 Švajcarska - bajka sa ukusom čokolade - Cirih

Ženeva – zakopčana i dosadna

Obilazimo Ženevu, grad prestiža, kosmopolitizma i sedišta mnogih svetskih organizacija (Ujedinjenih Nacija, Unicef-a, Crvenog Krsta, UNHCR-a, CERN-a…). Zbog velikog broja funkcionera koji radno vreme provode u gradu, Ženeva ima duplo više stanovika u toku dana. Izlozi, restorani, odeća prolaznika, sve je neupadljivo i sličnih boja. Svi nekud žure i gledajući ispred sebe. Najšareniji ženevski prizor koga se sećam je sat od cveća, u parku pored glavnog jezerskog mosta.

Osim prefinjenog starog grada sa strmim ulicama i elegantnim izlozima, za koji kažu da podseća na Pariz, sve drugo deluje dosadno i zakopčano. Da nismo nabasali na jednu poslastičarnicu, ne znam po čemu bih pamtila Ženevu. Delovala neugledno, ali baš to mi je probudilo radoznalost. Ispostavilo se da je tu lokalni ljudi dolaze po svoju dnevnu dozu hedonizma i morali smo da proverimo da li nešto propuštamo. Kao i sve u Švajcarskoj, i ovo mesto ima dugu tradiciju, ali kada sam videla perfekcionizam boja i oblika, a zatim i ukusa, shvatila sam da bi slatkiši bili jedini razlog da se zaljubim u Švajcarsku.

 

Švajcarska - Bajka sa ukusom čokolade - Ženeva

Bajkoviti Lucern – grad ušuškan u planine

Nalazi se u samom centru zemlje na proširenju koje je napravila reka Rojs. Najušpečatljviiji prizor je najstariji drveni most u Evropi, (Kapellbrücke) iz XIV veka koji je nekada povezivao utvrđenja na obalama, a danas je omiljena turistička atrakcija. Godine 1993. je većim delom izgoreo u požaru, ali je ubrzo obnovljen toliko precizno da je zadržao originalni izgled.

Obavezno svratite u prodavnicu slatkiša i poslastičarnicu Hajns i prošetajte centrom grada kako biste uživali u šarenim fasadama i kaldrmisanim ulicama. Atmosfera na obali je prava primorska, ali i ovde ima belih labudovai malih palačinkarnica ispred kojih se čeka u redu. U najlepšem pogledu na grad možete uživati sa terase hotela i restorana sa 5 zvezdica, Gütsch, do koga se dolazi liftom.

Iako je Lucern zvanično najposećeniji grad Švajcarske, nikada nećete imati osećaj da je gužva, ali će vam se ujutru uvek činiti pust i previše tih.

https://www.instagram.com/p/Bubz5GyFI1j/

Bazel – metropola koja staje u džep

U Bazelu Rajna najlepše teče, posebno kada je posmatrate sa uzvišenja na kome se nalazi katedrala. Ona deli grad na stari i novi deo. Iz jednog u drugi možete preći čamcem koji se kao u stara vremena, kreće bez motornog pogona prateći tok reke vezan za sajlu. Zeleni tramvaji, isti oni koji krstare beogradskim šinama ovde sasvim drugačije izgledaju. Pored brojnih sajmova, velikog zoološkog vrta, Bazel nudi i veliki izbor muzeja.

U samom centru grada nalazi se jedini muzej igračaka na svetu, sa postavkom koja će vas raznežiti i vratiti u detinjstvo, a šetnja uzanim strimim ulicama starog dela grada u daleke vekove jer ćete videti savršeno očuvane kuće iz XIV veka. U Bazelu morate probati lekerli (Basler Läckerli) slatkiš koji najviše podseća na ušećerene suve medenjake sa mnogo cimeta. Nije veliko otkriće, ali će Bazel svojim šarmom to nadoknaditi.

Švajcarska - Bajka sa ukusom čokolade - Bazel

Od grada do grada osećaj mi ostaje približno isti: svugde besprekorna čistoća, niske zgrade, skladne boje fasada, ujednačenost oblika i spori ritam dešavanja.

Dakle, koji je recept za savršen švajcarski grad? Jezero ili reka okruženi planinama, mali uspon za katedralu, besprekorno očuvan stari deo grada, niz drvoreda, svetlo obojene niske zgrade. Ovde niko ne može da odoli skladu, makar bio i dosadan. A recept za švajcarsku čokoladu? To je strogo čuvana tajna, uostalom kao i one bankarske. Zato kada vam švajscarska čokolada ili bilo koji  švajcarski slatkiš padne šaka, znajte da ste na korak bliže bajci.

Veliko hvala mojim domaćinima Milici i Urošu na predivnom gostoprimstvu.

O Bazelu možete čitati u mom putopisu: Metropola koja staje u džep

Podeli ovaj tekst:

Slični tekstovi