Na rastanku

Već sam pisala o rastancima. O onim trenucima kada nam srce treperi zbog odvajanja od poznatog i putovanja u nepoznato. Kada sa snovima u koferima mašemo prošlosti, sa linije koja deli kraj i novi početak. Vraćam se ovoj temi jer sam nedavno doživela najlepši rastanak. Nas nekoliko ispratile smo jednu mladost u zrelost, jednu drugaricu preko tri granice do bračne zajednice. Bilo je pesme i veselja, nekontrolisanih suza i jakih zagrljaja. Ali rastanak nije bio tužan. Osetila sam kako reka života neminovno donosi i odnosi ljude u moj život, dok ja plivam s poverenjem, a rastanci mi pomažu da usavršim tehniku plivanja.

5Nedugo zatim sam čitajući autobiografski roman Emira Kusturice „Smrt je neprovjerena glasina“ naišla na scenu koju sam doživela pre nekoliko godina. Njegov rastanak sa Sarajevom i porodicom i odlazak na studije režije u Prag nepogrešivo me podsetio na moje putovanje ka madridskim snovima. Emocija tog rastanka živi u meni i dalje, lagana i daleka.  Prenosim vam ovaj odlomak jer nepogresivo prikazuje koje se sve emocije mešaju na rastanku stvarajući jedinstveni osećaj novog početka.

Plastična torba u koju smo Senka (Kusturicina majka, prim. aut.) i ja nagurali sve što je trebalo, pukla je dok sam se penjao u vagon, pa smo je brže-bolje vezali konopcem. Tako je stanica na kojoj sam nekada, kao dječak, udarao ucveljene putnike po glavi, dok su vozovi kretali, sada bila mjesto na kome je ovaj detalj sa torbom branio da se razvije emocija rastanka. Nije trebalo ni da se pojavi neki drugi dječak i kazni me za ono što sam ja drugima činio u djetinjstvu. Stajao sam na stepenicama vagona. Voz me cimnuo, kompozicija je krenula, moja majka je zaplakala. Ja sam pao da dupe, uhvatio torbu, a stvari su počele da se raspadaju pošto je popustio površno vezani kanap. Digao sam jednu ruku u vazduh, da mahnem prijateljima, a drugom, panično hvatao gaće, čarape i potkošulje. Na kraju sam, licem priljubljenim uz prikupljenu odjeću napustio Sarajevo. Kako je voz povećavao brzinu, klečeći pored torbe, jedva sam uspio da mahnem još koji put. Iz te nepovoljne pozicije pogledom sam tražio Maju (srednjoškolska ljubav, Kusturičina supruga, prim. aut.), nadajući se još uvijek, kakav glupan, da će se pojaviti na Normalnoj stanici. Kako se Sarajevo smanjivalo, Majina slika se uvećavala.

Sva prava zadržana © Snovi u koferima

Podeli ovaj tekst:

Slični tekstovi