Kada koferi sami putuju

kada koferi sami putuju

Kada se osvrnem na svoja putovanja, uviđam da mi koferi nisu uvek bili dobri saputnici. Dešavalo se da nam se ne podudare putanje, vreme polaska i dolaska, pa ni odredište. U svakom od njih putovali su i moji snovi. Bilo je velikih i malih, skupih i jeftinih, šarenih i jednobojnih snova i kofera.

U Madridu je moj cvetni džambo ostao bez desnog točka, i to baš na ulazu u metro na putu za aerodrom. Morala sam ga da vozim kroz podzemne hodnike samo na levom točku, pridržavajući desnu stranu da se ne bi vukao po podu. Na momente sam ga teglila obema rukama iza sebe, dok su se prolaznici okretali za mnom začuđeni zvukom trenja plastike i mermera. Usput sam strepela koliko će me koštati prekoračenje težine i već videla kako na ček-inu moram da se odreknem nekoliko kila svoje madridske prošlosti. U njega je stala cela moja godina na španskom: nepročitane knjige (pročitane su bile lakše), ljubičasto ćebe, pamučna posteljina sa novobeogradskog buvljaka, baletanke za salsu, patike za trčanje, sandale za madridske letnje noći, beležnice za mesečne troškove… i još tri kamare svega potrebnog, ali i nepotrebnog, što je ipak moralo sa mnom da krene i da se vrati… Kada sam ga na aerodromu na oooo-ruk! prebacila na elektronsku vagu i ugledala 31.4, od dozvoljenih 32 skljokala sam se na metalnu pregradu pokretne trake i s nevericom netremice posmatrala tri spasonosne cifre.

putovanje-u-Andaluziju-pulse-koferiVeliki crni kofer doslovno se raspao kada sam ga raspakovala po drugom dolasku u Madrid. Jadničak! Od njega je ostala samo metalna konstrukcija: celo plastično ojačanje pretvorilo u moje očajanje. Rastezao se kao harmonika. Ali zato su mu točkići ostali dovoljno jaki za skejt. Brže-bolje sam kupila novi da bi sa njim stigli i sveži snovi.

Jedan omanji, jednostavan i ozbiljan poput carinskih službenika, ostavila sam na Barahasu drugarici jer nije odgovarao dimenzijama ručnog prtljaga. Pre toga sam se upustila u raspravu sa zaposlenima na šalteru jer je kompanija dozvoljene razmere smanjila samo šest dana pre mog polaska. Bilo je to najbrže prepakivanje snova u mom životu! Kofer je stigao nekoliko meseci kasnije, onda kada sam zaboravila šta sam u njemu ostavila.

Imala sam sreću da se moj omiljeni plavi kofer samo jednom izgubi pri promeni leta. Čekala sam dva dana da ga pošalju iz Frankfurta. Tamo nikad nisam bila, ali jesu moji putujući snovi, tako da sam Franfurt ipak upisala na svoju mapu sveta.

Isti kofer zaboravila sam u prelepoj grčkoj nedođiji i čekala punih 47 dana da mi se vrati. Eto tako. Zaboravila sam ga i onda objašnjavala zbunjenim licima kako je i to moguće. Zaboraviti kofer. Jednostavno, nije mi se išlo kući. Deo mene produžio je boravak, ali snove sam ponela sa sobom.

Nedavno sam prvi put putovala bez kofera. Ali ne i bez snova. Sve što mi je bilo potrebno stavila sam na leđa, kao krila, i sa poznatim ljudima uputila se u nepoznati grad. I tamo ostvarila još jedan san. Sada znam da snovi mogu stati i u džepove.

Veruješ li da postoji velika sličnost između putnika i kofera koji biraju? O tome sam napisala tekst Po koferu se putnik poznaje.

5 Replies to “Kada koferi sami putuju”

  1. Kao neko ko cesto putuje, slatko sam se nasmejala i pronasla u situacijama. Kakooooo spakovati sve uspomene u kofere? Nikako. A i sta ako nam se ti isti koferi zagube? Pa svakako je najbolje cuvati uspomene na ovaj nacin. Prenesene na papir, ili u ovom slucaju na blog:):):) sjajno. Iscekujem naredne pustolovine.:)

    1. Hvala! I ja se radujem novim koferima i iščekujem nove uspomene vredne čuvanja, odnosno pisanja! 😉

  2. Ovo se zove pozitivan pristup stvarima 🙂 Uspela si da stresnu situaciju pretvoris u krajnje zanimljivu i duhovitu 🙂

    Jedva cekam svaki tvoj post 🙂

    1. Hvala! 🙂 Sada kada su mi koferi mnogo lakši prisećam se onih teških sa osmehom… 😉 Uskoro stiže i novi post!

  3. Ma veš u jedan džep, pasoš i pare u drugi i sve OK ????

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.